Jedanaest godina Anita Herceg nije vidjela sunce s prozora svog stana. Ne zato što to ne želi, nego zato što ne može. Tridesetsedmogodišnja Brođanka stopostotni je invalid s tetraplegijom, potpuno ovisna o tuđoj pomoći. Živi s majkom Vericom na drugom katu stambene zgrade bez dizala. Silazak niz stepenice za Anitu je nezamisliv. Stan nije prilagođen, a izlazak iz njega praktički je nemoguć. Za Anitu, kaže majka, vlastiti dom već više od desetljeća znači – kućni pritvor. – Jedanaest godina moja kći nije bila vani, osim kad odemo na rehabilitaciju u toplice. To je 21 dan u godini kad se raduje, kad vidi ljude, sunce, život. I onda se vratimo u stan u kojem 24 sata gleda u strop i u mene. Duša me boli – govori Verica Herceg. Dodaje da se obraćala svima – od gradske uprave do raznih institucija – no odgovora nema. Iako je Grad Slavonski Brod većinski vlasnik stanova u njihovu ulazu, suglasnost za ugradnju dizala još nije dobila, unatoč osiguranom prostoru, ponudi specijalizirane tvrtke i potpisima sustanara.
Ističe kako je njezina kći mlada žena koja sve razumije, želi sudjelovati u društvu, komunicirati, osjećati život. Umjesto toga, dane provodi gledajući u strop i u majku. Anitina priča, nažalost, nije iznimka. Nepristupačni i neprilagođeni stambeni prostori jedan su od glavnih razloga zbog kojih osobe s invaliditetom ne mogu živjeti samostalno, pa nerijetko završavaju u institucionalnom smještaju. Prema podacima ESN-ova Social Services Indexa 2025., oko 4110 odraslih osoba s invaliditetom u Hrvatskoj živi u javno financiranim stambenim ustanovama, uključujući klasične institucije i podržano stanovanje u zajednici. Mnogi od njih ondje nisu zbog zdravstvenih razloga, nego zbog nedostatka podrške za neovisno stanovanje – prilagođenog doma, osobne asistencije i pristupačne infrastrukture.
Gordana Mišković, predsjednica udruge distrofičara, invalida cerebralne i dječje paralize i ostalih tjelesnih invalida Loco Moto, upozorava da su potrebe osoba s motoričkim oštećenjima među najslabije pokrivenima. – To su često mladi ljudi koji imaju poslovnu sposobnost, mogu i trebaju donositi odluke o svom životu. Oni nisu za institucije, udomiteljstvo ili organizirani smještaj. No zbog fizičkih barijera i neprilagođenih stanova završe upravo tamo, što je u 21. stoljeću i u zemlji Europske unije nedopustivo – kaže Mišković. Naglašava da Hrvatska nema zakon o socijalnom stanovanju, iako ga imaju gotovo sve zemlje u okruženju. S druge strane, propisi o gradnji i pravilnici o pristupačnosti postoje i, kako kaže, vrlo su kvalitetni. Problem je njihova provedba. – Nisu u pitanju velike stvari. Nekad je dovoljna jedna stepenica manje, nekoliko desetaka centimetara više prostora, šira vrata. To su nijanse koje znače razliku između ovisnosti i neovisnosti. Stalno govorimo – o nama uvijek s nama. Ali još je važnije slijediti načela univerzalnog dizajna, koji koristi svima – ističe.
Dodaje kako se u javnosti puno govori o pristupačnosti javnih prostora, dok se stanovanje gotovo zanemaruje. – Da bismo došli u javni prostor, moramo najprije izaći iz kuće. A mnogi ljudi mjesecima, pa i godinama ne izlaze iz svojih stanova. Oni su nevidljivi i zato se o njima malo govori. Vlastiti dom trebao bi biti mjesto slobode i sigurnosti, a za neke je zatvor – upozorava. Dodatni problem je činjenica da Hrvatska nema zakon o socijalnom stanovanju, za koji se udruge bore već godinama, iako ga imaju gotovo sve zemlje u okruženju. Istodobno, postoji dobar zakon o gradnji i kvalitetni pravilnici o pristupačnosti, ali se ne provode dosljedno. Problematiku stanovanja potvrđuju i u Uredu pravobranitelja za osobe s invaliditetom. Savjetnica Tatjana Kukec kaže kako se ona očituje u nepristupačnim zgradama, nedostatku dostupnih stanova i ograničenom stambenom fondu za stambeno zbrinjavanje. – Velik dio upita koje zaprimamo odnosi se na mogućnosti stambenog zbrinjavanja – bilo putem državnih nekretnina, bilo putem stanova u vlasništvu lokalne i regionalne samouprave. Pritužbe se često odnose i na nedostatak dizala, nepristupačne ulaze i hodnike – navodi Kukec.
Dodaje da je pravobranitelj više puta uputio preporuke jedinicama lokalne samouprave o osiguravanju pristupačnih stanova. Neke su ih, kaže, i uvažile raspisivanjem posebnih natječaja namijenjenih osobama s invaliditetom i obiteljima s djecom s teškoćama u razvoju. Primjeri dobre prakse postoje. Grad Zagreb prednjači s projektima poput naselja Jelkovec, gdje su osigurani pristupačni i cjenovno prihvatljivi stanovi, prometno povezani s ostatkom grada, bez stvaranja osjećaja segregacije. U nekim gradovima i udrugama postoje i tzv. stanovi osamostaljivanja, u kojima osobe nakon teških ozljeda uče živjeti samostalno u potpuno prilagođenom prostoru. No takvi primjeri i dalje su iznimka, a ne pravilo. Dok se sustav ne počne dosljedno baviti stanovanjem kao temeljnim preduvjetom neovisnog života, mnoge će osobe s invaliditetom i dalje ostajati zarobljene između četiri zida – ne zato što to žele, nego zato što nemaju izbora. A Anita Herceg i njezina majka i dalje čekaju. Dizalo, kažu, za njih ne bi bilo luksuz, nego izlaz u život.