Suradnja Viktora Žmegača i Matice hrvatske u posljednjih četvrt stoljeća jedna je od najvažnijih i po plodovima najdragocjenijih simbioza autora i izdavača u suvremenoj hrvatskoj kulturi.
Taj niz kapitalnih Žmegačevih djela s područja komparativne povijesti umjetnosti i kulture, objavljenih u nakladi Matice hrvatske, započet je 1998. knjigom "Bečka moderna", a iste su godine izašli i "Književni protusvjetovi", troglasni kontrapunkt Viktora Žmegača, Nikole Batušića i Zorana Kravara. Slijede: "Književnost i glazba" 2003., "Od Bacha do Bauhausa" 2006., "Majstori europske glazbe" 2009., "Prošlost i budućnost 20. stoljeća" 2010., zatim novo prošireno izdanje "Bečke moderne" 2012. te "Strast i konstruktivizam duha" 2014. godine. S podnaslovom "Kulturološki obzori" Žmegač 2017. kod Matice hrvatske objavljuje "Četiri europska grada", knjigu u kojoj svoje golemo znanje i još veću zaljubljenost u europsku kulturu i europejski duh usredotočuje u četiri žarišne geografske i duhovne točke – Pariz, Beč, Berlin i Prag. Dvije godine kasnije izlazi i nastavak koji je autor nazvao "Portreti gradova" s kulturnopovijesnim prikazima Londona, Venecije, Münchena i Sankt Peterburga. Odabir naslova autor je objasnio činjenicom "da francuska riječ portrait ne označava samo vrstu likovne umjetnosti nego i krajolik, prilike, društvenu sredinu". Sve to Viktor Žmegač zahvaća, obuhvaća i spaja u jedinstvene kulturološke literarne simfonije.
Gotovo sve nabrojene knjige imaju kultni status među čitateljima ili vlasnicima. Ističem ovu drugu skupinu ljudi jer sam uvjeren da ima i takvih koji misle da već i samo posjedovanje i izlaganje recimo Žmegačevih "Majstora europske glazbe" ili jednako pozamašnog sveska "Od Bacha do Bauhausa"na istaknutom mjestu vlasnike tih knjiga predstavlja kao obrazovane i kulturne europejce. I takvo njihovo uvjerenje uopće nije pogrešno, pogotovo ako su raskošne i nimalo jeftine knjige sami kupili i platili. Već sam osjet težine tih knjiga u rukama baca tračak erudicije na onoga tko je drži, pa još možda i prolista ili pomiriše. Knjige su to koje pričaju, slikaju, sviraju i pjevaju. I neće zastarjeti, nego će se, ako su prvi vlasnici možda i preskočili čitanje, nuditi kao divna prilika nasljednicima. Vremena će, sudeći prema svim znamenjima na nebu i na zemlji, biti takva da će knjige poput ovih postajati sve dragocjenije i potrebnije.
Uz spomenute naslove Viktor Žmegač je napravio odličan posao i s nešto "lakšim", popularnijim, širem čitateljstvu privlačnijim i pristupačnijim kulturološkim zapisima koje je 2010. i 2011. objavio Profil. To su knjige "SMS-eseji" i "Filozof igra nogomet". U međuvremenu je, bit će tome za koji mjesec deset godina, cijenjeni komparatist, germanist koji je autoritet i Nijemcima, kroatist i muzikolog, professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu postao napokon i redovni član HAZU. U tome je izvjesnu ulogu odigrao i pritisak kulturne javnosti na instituciju koja je profesora Žmegača predugo u svojim izborima preskakala. No to je sad već davno prošla i nebitna stvar, osobito za poklonike i čitatelje Žmegačevih knjiga.
Meni je taj trenutak bio silno važan i zbog intervjua koji sam tim povodom napravio s profesorom Žmegačem. Rekao mi je tada:
"Ako globalizacija ne znači samo povezanost banaka i tempo robne razmjene nego i izjednačavanje u dobrom smislu riječi, onda smo od ozbiljne globalizacije neizmjerno daleko. Za nju će se morati truditi još mnoge generacije".
I još ovo: "Kultura je jedina ljudska konstanta iznad razine fiziologije. Kultura ostaje, mijenjaju se samo njezini oblici. Ekonomisti to ne vole čuti, ali nije nimalo sentimentalno ako se tvrdi da će slike i priče nadživjeti banke. Za to će se pobrinuti bankari sami".
A onda je došla korona i profesor Žmegač povukao se u potpunu samoizolaciju. Neposredno prije prvog velikog sveopćeg zaključavanja, početkom ožujka 2020., u svom jednostavnom zagrebačkom stanu, u kojem gotovo sve zidove prekrivaju knjige, ploče, CD-i i jedan pianino, još je primio goste iz redakcije Vijenca, o čemu svjedoči lijepa fotografija i kratka objava na Facebook stranici časopisa. U kolovozu 2020. dao je još intervju Dobroslavu Silobrčiću za Jutarnji list, pisanim putem, a fotografu na ulici "pozirao je" vrlo asketski na svom prozoru na prvom katu. U naslovu intervjua bio je ovaj citat: "Erudicija je širok pojam. Sam perem donje rublje i čarape. I to je erudicija."
Ali život profesora Žmegača nije se sveo na pranje rublja i čarapa. Naprotiv. Čitavo vrijeme pisao je sjajne kolumne-eseje za Vijenac pod egidom "Večernji zapisi Viktora Žmegača". Posljednji, objavljen u posljednjem broju Vijenca 2021. godine, samo je jedno od svjedočanstava silno bogatog i intenzivnog društvenog života samoizoliranog profesora.
Luigi Pirandello, Paul Valéry, Marcel Proust, Thomas Mann, Rainer Maria Rilke, James Joyce, Franz Kafka, Jaroslav Hašek, Gottfried Benn, Thomas Stearns Eliot, Ana Ahmatova, Osip Mandeljštam, Bertolt Brecht... to je društvo s kojim je Žmegač ispraćao prošlu godinu pišući esej pod naslovom "Jedinstvena književna godina 1922." u kojem nabraja, analizira, uspoređuje i povezuje velika i važna djela svih tih autora, koja su nastala ili bila objavljena baš te 1922., prije točno sto godina. Ma kakva izolacija! U profesorovoj radnoj sobi neprestano je na okupu ne društvo, nego mnoštvo!
I onda sam, baš na posljednji dan 2021. godine, dobio telefonski poziv s najboljom i za kraj te i takve godine najljepšom viješću iz Matice hrvatske: "Upravo smo objavili novu knjigu profesora Žmegača, koji nas je zamolio da i vas obavijestimo i pošaljemo vam primjerak". Koja radost, koja čast! I već prvog radnog jutra 2022. pred kućom je zabrujao motor mladog poštara, uvijek vedrog i nasmijanog poput žute boje omota knjige koju mi je donio, omota na kojem piše: "VIKTOR ŽMEGAČ: VRHUNSKI EUROPSKI ROMANI – po mom izboru". Žmegačev izbor jedanaest po njemu i za njega velikih europskih romana, od Cervantesa do Houellebecqa, bit će tema moje sljedeće kolumne. U ovoj sam samo želio podijeliti ovu radosnu vijest. I uputiti vas u knjižare.