INTERVJU: CHRIS HUMFREY

Imam farmu s 2000 životinja. Živjeti s njima je kao da vodite hotel

Chris Humfrey
Chris Humfrey
Chris Humfrey
Chris Humfrey
Chris Humfrey
Chris Humfrey
Chris Humfrey
Chris Humfrey
Chris Humfrey
28.07.2017.
u 23:00
Australski zoolog, koji odmalena skuplja životinje, govori o tome kako su ga upravo one naučile kako graditi most između vrsta
Pogledaj originalni članak

Australski zoolog Chris Humfrey neobičan je iz više razloga. Branio je boje domovine u ekstremnim sportovima, kajaku na divljim vodama. No, ima i veliki zoološki vrt s 2000 životinja. Na Viasat Nature kanalu upravo možemo pratiti njegovu seriju Životinjski instinkt.

Otkud ideja da svoje imanje pretvorite u zoološki vrt? Tko je nabavio sve životinje?

Odmalena skupljam životinje. Žabu Freda imam od svoje treće godine, a danas imam 2000 životinja. Moji otac i majka bili su puni razumijevanja i podupirali su moje ambicije. Oduvijek volim životinje i voljet ću ih cijeli život.

Kako se financijski uspijevate brinuti za sve to, za okruženje u kojem žive životinje, njih same i njihovu hranu?

Imamo edukativne emisije. Podučavamo javnost i školsku djecu diljem Victorije u Australiji. Katkad imamo dnevno 30 predavanja u školama. Imam deset zaposlenika s kojima putujem, a životinje vodimo da ih ljudi upoznaju. Djecu treba učiti o njihovoj okolini, treba im naglasiti važnost očuvanja, empatije i brižnosti za druga bića. Svaka životinja ima određenu ulogu, svrhu i zaslužuje njihovu ljubav i poštovanje.

Vjerujete li da životinje imaju osjećaje i emocije poput ljudi?

Ja mislim da imaju, to shvatite kada živite s 2000 životinja koje su dio vašeg života. Usred noći morate nahraniti klokana ili vam ptica sleti na glavu ili se kukabura nasmije čim vas ugleda. Drago im je kad vas vide, ali ne samo zbog hrane. Jednostavno vole biti u vašoj blizini. Postanu dio vaše obitelji, iskazuju ljubav i privrženost.

Što je najneobičnije što ste doživjeli od svojih životinja?

Mislim da je jedna od neobičnijih stvari bilo odrastanje pingvina u mojoj kući, u kadi. Izlegao mi se iz jajeta. Imao sam pjegave torbarske mačke koje su izrazito rijetke životinje u Australiji, a ja sam ih uspješno uzgojio. Iznimno su ugrožene. Imam i tasmanske patuljaste oposume koji su kritično ugroženi. Oni su vrlo sitni tobolčari. Mogu stati na dlan ruke. Uzgajam ih u svojem vinskom podrumu jer je unutra tijekom cijele godine 15 stupnjeva.

U mojoj televizijskoj seriji vidjet ćete moju interakciju s ljubičastim pitonom dugačkim 6,5 metara, a to je vrlo opasno i golemo stvorenje. Da, moći ćete vidjeti mnogo toga uzbudljivoga. Našom kućom šeću emui, a emu je druga najveća ptica na svijetu. A kad oni odrastu, ostavljaju velik nered za sobom. Imamo betonske podove pa kuću lako očistimo i životinje su u njoj dobrodošle. Živjeti s toliko životinja slično je kao da vodite hotel.

Svaka ima drukčije potrebe, zahtijeva drukčiju hranu i način prehrane. Hranimo ih u različito doba svaki dan, stoga mislim da je u mojem životu najluđe od svega to što neprestano učim. Nikad ne prestajem učiti i tomu nema kraja, ali to je privilegij i čast.

Koje su vam životinje najdraže?

Obožavam tobolčarske mačke i koale, ali kad je riječ o gmazovima, volim razne vrste zmija. Međutim, znate, imam najdraže članove obitelji koji su sa mnom već jako dugo. Jedan od njih je i žabac Fred, kojeg imam već 40 godina. On mi je vrlo drag prijatelj, najstariji prijatelj kojeg imam i žabac je, stoga mislim da zaslužuje posebno mjesto uza me.

Imam i kukaburu. Kukabure su poznate ptice u Australiji, a Chucky, kukabura, smije se na zahtjev. Kad god se ja smijem, smije se i on. Ujutro je kao budilica, ali je i protuprovalni alarm. Pokuca li netko na ulazna vrata, on se smije i počne se glasati. A imam i dinga, koji su poput australskih vukova, ali su i vrlo nježna i divna stvorenja. Vrlo teško mi je izabrati. Sve ih volim, ali imam i nekoliko tajnih miljenika.

Što ste naučili od životinja?

Najvrednije što sam naučio od životinja jest izgraditi most između dviju različitih vrsta, razumjeti životinje i znati ih pročitati. To je kao kada dr. Doolittle razgovara sa životinjama. Kada naučite kako se životinje ponašaju i kad možete razumjeti njihov okoliš, potrebe i što su one zapravo, morate se ispravno brinuti za njih. Na neki im se način obraćate jer razumijete ako su uznemirene, uplašene ili im je drago što su blizu vas. Naučiti komunicirati sa životinjama u tom pogledu prekrasan je dar.

Što ste najluđe morali učiniti da biste spasili neku životinju?

Što je najluđe? Pada mi na pamet da sam se morao popeti na stablo u Queenslandu i spasiti klokana 40 metara od tla. Penjao sam se bez užadi ili poveza, a zalutali se klokan baš spremao skočiti. Uspavao sam ga strelicom i pritom je zamalo pao. Da sam napravio samo jedan pogrešan potez, pao bih i slomio vrat. Morali smo ga spasiti, ali bilo je prilično napeto.

Koje su to sitnice koje ljudi mogu svakodnevno činiti i pritom pomoći spasiti životinje?

Mislim da u Australiji imamo isti problem kao i u Europi, a to je gubitak staništa. Trebamo stvarati prirodna staništa za autohtone životinjske vrste na našim područjima. To je jednostavno. Dovoljno je informirati se o tome koje životinje žive u našem susjedstvu. Trebamo naučiti koje ptice i sisavci žive u našim mjestima, gradovima i parkovima. Trebamo se zapitati jesu li učestale u tim krajevima ili su rijetke. Razmislite kako im možete pomoći ljeti kad je vruće.

Možete životinjama ostaviti vodu ili zasaditi autohtona stabla i biljke kojima se životinje mogu hraniti ili im mogu biti utočište. Možete graditi gnijezda u koja bi ptice mogle polagati jaja ili bi im mogla biti skloništa. Osim toga, i domaće životinje poput mačaka i pasa utječu na divlje životinje koje žive diljem svijeta. To su jednostavne i opipljive sitnice koje svatko može učiniti. Tu je i problem zagađenja.

Naša djeca bacaju smeće na pod. Potrebno je reciklirati. Problem su i pesticidi i herbicidi kojima tretiramo vrtove. Trebamo zaštititi žabe. To su sitnice koje svatko od nas može učiniti. Uživajte u okolišnim zajednicama u svojem kraju. Ako nemate veliko dvorište ili živite u stanu ili apartmanu, svejedno se možete učlaniti u mjesnu zajednicu i nekako pomoći očuvati lokalni okoliš. Možete čistiti zagađeni okoliš, saditi stabla ili stvarati staništa i ekološke koridore. To je sjajna stvar, a kad je sve to učinkovito, možete reći da posjedujete nevjerojatan dar.

Ne slažete se da je bolje pustiti da priroda sama odluči koje životinje trebaju opstati, a koje, na žalost, ne?

Ne, nipošto. Znate, ljudi su preuzeli planet, a mi smo najdominantnija vrsta i doslovce smo zauzeli cijeli svijet. Mi dominiramo ovim planetom i oduzeli smo prirodna staništa mnogih životinja pa se one više ne mogu ponašati prirodno. One više nemaju izbora. Životinje su izgubile svoja prirodna staništa.

Pogleda li svatko iz svojeg ureda kroz prozor, vidjet će da životinje više nemaju svoja staništa. Stoga, da, možemo biti okrutni i reći da priroda ide svojim tijekom i da su i ljudi, naposljetku, priroda. Ali, većina će životinja izumrijeti i mislim da će to, kad se to dogodi, biti jako tužan dan.

Smatram da čovječanstvo ima odgovornost zaštititi prirodu i ispraviti sve pogreške i štetu koju smo nanijeli. Moramo nešto promijeniti i biti pozitivni. Mislim da to dugujemo našoj djeci i mislim da je to naša dužnost u obrazovnom sustavu. Moramo ljude naučiti kako da budu odgovorniji prema okolišu.

A u međuvremenu životinje moramo držati u ustanovama i u zoološkim vrtovima jer moraju imati svoje mjesto dok im ne omogućimo da se vrate na svoja staništa. Mnoge su životinje spašene od izumiranja jer smo ih uzgajali i štitili u zatočeništvu. Postoje mnogi loši zoološki vrtovi, ali to je prošlost i mislim da idemo u boljem smjeru te da obrazujemo ljude. To je vrlo važno jer većina ljudi ne zna koje životinje žive u njihovim dvorištima.

 

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.