Neopisiva šteta. Tako su vodeći ljudi organizacije Olimpijskih igara u Tokiju opisali učinak izjave svog šefa – predsjednika organizacijskog odbora Yoshira Morija koji je na jednom radnom sastanku rekao da “žene previše pričaju”. Gospodin Mori se nekoliko dana ispričavao i koprcao u nevolji koju je sam izazvao, pokušavajući izbjeći posljedicu, svoje smjenjivanje ili ostavku. Nije mu uspjelo. Čak i u Japanu, izrazito tradicionalističkom i konzervativnom društvu po pitanju jednakosti spolova i državi koja je pri samom dnu svjetske ljestvice kad je riječ o ravnopravnom tretmanu muškaraca i žena, verbalni grijeh 83-godišnjeg Mori-sana pokazao se neoprostivim. Dao je ostavku, a na njegovo mjesto postavljena je Seiko Hashimoto, bivša sportašica koja je Japan na Olimpijskim igrama predstavljala čak sedam puta kao klizačica i biciklistica, osvojivši i poneku medalju. Uz to, gospođa Hashimoto bila je i ministrica sporta, i ministrica za ravnopravnost spolova. Da rezimiram: gospodina Yoshira Morija je posla i ugleda koštalo upravo ono što je muževno pripisao svim ženama – brbljavost. I to ona vrsta brbljavosti koju narodski zovemo i lajavost.
U problemima se zbog istog razloga, dakle zato što je previše pričao i izrekao barem jednu rečenicu previše u “Otvorenom”, našao i jedan naš glavonja, ravnatelj HZZO-a Lucian Vukelić.
“Meni je drago da su žene u studiju, one puno više pričaju. Mi smo operativniji – muškarci”, rekao je dr. Vukelić “izazvan” zapravo ničim drugim nego činjenicom da mu nasuprot sjede tri žene: predsjednica HUP-ove Koordinacije veledrogerija Diana Percač, predsjednica Hrvatske ljekarničke komore Ana Soldo i politička tajnica SDP-a Mirela Ahmetović.
Na Vukelićevoj strani, fizički i politički, sjedio je državni tajnik Ministarstva zdravstva Silvio Bašić. Uz napomenu da su povod i tema emisije bili dugovi zdravstvenog sustava dobavljačima lijekova, dakle problematična situacija u sektoru u kojem je jedan od čelnih ljudi upravo “mužjački” operativan dr. Vukelić. Treba reći i to da je voditelj emisije Mislav Togonal promptno reagirao i uz smiješak, ali i očitu nelagodu, Vukelićevu izjavu smjesta nazvao “žešćim seksizmom”.
Dan kasnije počelo je očekivano koprcanje ravnatelja HZZO-a i vađenje iz kaše koju je sam zakuhao.
“U žustroj raspravi nespretno sam se izrazio, čime sam povrijedio uvažene kolegice i sve koji su moju izjavu doživjeli neugodnom. Izjava je bila neprimjerena, no nije mi bila namjera nikoga uvrijediti”, napisao je gospodin Vukelić, dodavši: “Veoma poštujem žene, a tijekom karijere upravo su mi žene uvijek bile bliske suradnice u koje imam veliko povjerenje i njihov stručni rad ničim ne bih želio omalovažiti”.
Sve to što je dan kasnije napisao dokazuje i potvrđuje tko je večer prije u televizijskom studiju bio onaj koji ne samo puno više, nego i previše priča, pri čemu mu je jezik brži od pameti. Jer on doista nije ostavljao dojam čovjeka koji želi uvrijediti, niti je u trenutku u kojem je izgovorio to što je izgovorio u studiju uopće bile neke, kako je on opisuje, žustre rasprave, a i ne može se reći da je ton njegova obraćanja kolegicama i javnosti bio otresit i posprdan. No, bez obzira na njegovu namjeru, sadržaj izrečenog bio je upravo takav. Uostalom, ima li boljeg primjera nepromišljene lajavosti nego kad uspijete uvrijediti velik broj ljudi a da vam to uopće nije bila namjera? I za takav način govorenja postoji vrlo lijep, a u jeziku je lijepo sve što je vrlo točno, narodski izraz: jezik mu je bio brži od pameti.
Ono što je znakovito i tako karakteristično u Vukelićevoj isprici je njegova samokritička konstatacija da je, osim “uvaženih kolegica” u studiju, uvrijedio “sve koji su njegovu izjavu doživjeli neugodnom”. To je varijanta one u nas još češće isprike “svima koje sam (možda) uvrijedio”. Naslušali smo se mi i u našoj javnosti i mnogo većih gadosti za koje su oni koji bi ih izgovarali u svojim isprikama pretpostavljali da nisu uvredljive za sve, nego samo za one neke koji su ih tako doživjeli. U tome i jest problem. Bez obzira na sve epidemiološke mjere i posvudašnje i neprestano dezinficiranje javnih prostora, mi svi živimo u mentalno vrlo nehigijenskim uvjetima, u jednoj općoj prljavštini na koju su se mnogi, bili toga svjesni ili ne, nažalost već navikli. I baš zato, kao što je zahvaljujući pandemiji ponovno osviješten higijenski imperativ čestog pranja ruku, treba neprestano raditi i na podizanju svijesti o ovakvim krajnjim nekorektnostima. Ne radi se tu o dramatizaciji jednog “minornog” verbalnog incidenta, nego o podizanju svijesti o sistemskim greškama u mišljenju i emocijama, koje dovode i do sistemskih grešaka u djelovanju ne samo pojedinaca, nego i čitavog sustava, a u prvom redu države.
O razini te vrste mentalne higijene govori upravo i činjenica da se u prvom redu gospođe u studiju, kojima je bila upućena primjedba gospodina Vukelića, nisu osjetile dovoljno uvrijeđenima da, što bi po mojem mišljenju bilo sasvim primjereno, istog trenutka napuste studio i ostave čitav prostor i sve preostale vrijeme da on onako muški operativno objasni u čemu je zapravo problem. Štoviše, reagirajući na njegovu izjavu, gospođa Ahmetović je prva pružila opravdanje gospodinu Vukeliću ocijenivši njegovu izjavu ne baš seksističkom, nego više nespretnom.
U svemu tome je silno važan kontekst i uloga u kojoj je nastupio gospodin Vukelić. Nije to bio nikakav ležeran talk-show, ni humoristička, a kamoli satirička zabavna emisija. Bila je to, odnosno trebala je biti ozbiljna rasprava o ozbiljnom problemu u kojoj gospodin Vukelić ne zastupa sam sebe i ne predstavlja osobne stavove, nego predstavlja državu. Nipošto mi nije namjera promovirati u svom čistunstvu izvitoperenu političku korektnost. Ali mi je stalo do ideje i želje da naše društvo i država prednjače kad su u pitanju standardi uvažavanja svih vrsta ljudske ravnopravnosti, pa tako i one muško-ženske. I zato nije suvišno inzistirati na toj vrsti verbalne obzirnosti u službenom javnom govoru, naročito kad se radi o ljudima koji predstavljaju državu. Verbalno nasilje u tijesnoj je vezi s onim fizičkim, a tako je i s pristojnošću u ljudskim odnosima. I zato bi hrvatski lajavac Vukelić trebao odletjeti sa svoje funkcije baš kao što je odletio onaj japanski.
pofukani