Hrvatska se ubraja u rijetke države EU u kojima rad sa skraćenim radnim vremenom jedva postoji jer ga koristi tek 4,9% muškaraca i žena u dobi od 20 do 64 godine za razliku od Nizozemske, Austrije i Njemačke koje prednjače po broju zaposlenih na nepuno radno vrijeme.
S obzirom na niske plaće i za puno radno vrijeme i neosviještenost poslodavaca o važnosti usklađenosti poslovnog i privatnog života, ali i države koja treba poticati zaposlenost oboje partnera ne čudi što smo zajedno sa Slovačkom, Mađarskom i Bugarskom na dnu EU po udjelu radnika s nepunim radnim vremenom. Pokazuju to podaci Eurostata za 2018.
U prosjeku u EU petina radnika radi skraćeno. No u zapadnoj Europi obitelji si mogu priuštiti da jedan član radi puno radno vrijeme, a drugi skraćeno i pritom pristojno žive. Nizozemska prednjači s 46,8% radnika koji rade skraćeno, slijede Austrija s njih 28% te Njemačka s njih 27%. U cijelom EU veći je udio žena (31%) koje rade skraćeno u odnosu na muškarce (8%) što je isto znakovit podatak.
No no, nije sve tako crno i nismo bas u svemu na europskom dnu. Ima stvari u kojima smo i na vrhu, ili barem pri vrhu. Po korupciji i broju **osoba koje malo ili nimalo ne rade** a koje poduzetnici i zaposlenici realnog, proizvodnousluznog sektora moraju uzdrzavati, odnosno za koje moraju raditi. A moraju itekako raditi, jer treba poplacati svu tu skvadru iz; 428 opcina, 128 gradova, 20 zupanija i korpus "zaposlenika" tipa "alaj volim ovaj rezim, placa ide a ja lezim" iz drzavnih tvrtki i ustanova koje proizvode samo gubitke i dugove. Gorenavedima treba nadodati i tko zna koliko tisuca neprofitnih udruga i medija, financiranje politickih stranaka,,,,,,,,,,(nek mi oproste ostali sisatelji drzavnog proracuna kojih se trenutno ne mogu sjetiti a ima ih sigurno). Treba to moci i znati isfinancirati.