Hladne glave hladnih patriota

Obistini li se priča da u diplomaciju kani i Denis Latin, onda bi se mogao pridružiti svome direktoru Mirku Galiću za kojega se godinama govori da namjerava u diplomaciju. Ne ostanu li obje priče puka naklapanja dokonih, novinarstvo bi u diplomaciji vjerojatno postalo najzastupljenija profesija. A da su novinari u diplomaciji ne samo brojni i nenametljivo zamjetljivi nego i neprilagođeno direktni, pa i jogunasto zajedljivi, vidjelo se i nedavno nakon što je novinar i bivši diplomat Drago Buvač svojom nekonvencionalnom knjigom osporio idiličnost hrvatske diplomacije i uznemirio njezinu ukočenu samodopadnost.

U diplomaciji RH najviše se novinara skupilo za dugovječnog mandata Mate Granića. U njegovu su timu bili vjesnikovci Zoran Bošnjak, Hido Biščević i Vladimir Drobnjak. U diplomaciju su, kao i nekadašnji večernjakovac Vladimir Matek, ušli još kada je to nosilo rizik političke stigme  da ih proglase "tuđmanovcima". Od nje ih je zaštitio "sveti Mate" svojim javno priznatim "talismanom" s vidljivo utisnutim: "Ja sam drukčiji od Tuđmana". Usprkos tome što nikada nije postalo jasno kako je dr. Granić sebi priskrbio i održao imidž demokrata, a bio je najdugovječniji ministar "Tuđmanova režima", on je valjda zahvaljujući toj svojoj sposobnosti u diplomaciju primao i ljude koji nisu nosili kričave kravate sa šahovnicom.

Za Granićeva mandata u diplomaciji su se već etablirali i poznati televizijski novinari Daša Bradičić i Dobroslav Silobrčić te dotadašnji novinar Večernjeg lista Zoran Vodopija, a glasnogovornik mu je bio današnji novinar Jutarnjeg Željko Trkanjec. Granić je dovođenjem novinara u diplomaciju dobio ljude koji su o njoj znali više od hrpe političara među kojima je znalo biti više vrućih patriota nego hladnih glava. Među novinarima se hijerarhijskim ljestvicama u hrvatskoj diplomaciji najviše popeo nekadašnji glavni urednik Vjesnika Hido Biščević.

Šef diplomacije
Od njega se nekoć više uspeo samo Josip Vrhovec koji je postao šefom diplomacije propale Jugoslavije. Njegov formalni odlazak iz novinarstva u politiku zbio se na uzgonu političkog gušenja hrvatskog maspoka. Nevidljivi ideološki zid koji je Hrvatsku dijelio i prije toga tada je ojačan, a nije srušen ni stvaranjem Hrvatske. U društvu, kulturi, politici i novinarstvu posebno je pak funkcionaliziran nakon "trećesiječanjske revolucije" 2003.

Dolaskom na vlast predsjednika Stipe Mesića i rekonkistom vlasti Ivice Račana, a uz šutnju njegova političkog štitonoše Dražena Budiše, diplomacija dijelu novinara s "prave strane" nevidljiva zida postaje nagrada "za minuli rad". Kao primjeri obično se spominju predsjednica Hrvatskog novinarskog društva Jagoda Vukušić, članica Foruma 21, Neda Ritz, novinar Vjesnika Aleksandar Milošević pa i kratkotrajni veleposlanik u Bruxellesu Ljubo Čučić.

Koketiranje
Njima se pribraja i nekadašnji glavni urednik najnakladnijeg razdoblja Danasa  Dražen Vukov Colić, premda je on u vezi s diplomacijom koketirao još s predsjednikom Franjom Tuđmanom. Za koalicijske je vlasti za veleposlanika u Japan otišao i novinar Vjesnika i Danasa Drago Buvač, nekoć dopisnik Vjesnikove kuće iz Japana, a prije odlaska u hrvatsku diplomaciju suradnik beogradskog "Nedeljnog telegrafa".

"Nesporazumi" autora diplomatski "nepočešljane" knjige "U službi kod japanskog cara" i njegova gospodarskog savjetnika, također novinara, Željka Ivankovića (urednik "reprinta" Vjesnika u srijedu i unutarnje politike Danasa prije gašenja), kojega je Buvač sam odabrao i odveo u Tokio da bi ga (i u knjizi) apostrofirao kao nesposobnog (!?), mogli bi postati kuriozum naše novinarske diplomacije. Dosad su se novinari obično svađali "kod kuće", a odnedavno, eto, i po hrvatskim veleposlanstvima gdje ih je, i bez Latina, više nego ikad.