Doslovno tek nekoliko dana nakon potresa čitav niz hrvatskih općina i gradova organizirao se i započeo hvalevrijednu akciju kako bi obnovili ili izgradili, svatko od njih, po jednu kuću u razrušenoj Banovini. Odmah su poručili i da će djelovati brzo kako bi što više stanovnika potresom stradalog područja čim prije dobilo krov nad glavom. Razveselilo je to i ohrabrilo izmučene građane Petrinje, Siska, Gline, ali i sve one koji s njima iskreno suosjećaju.
No baš po nekom starom, prokušanom hrvatskom receptu uslijedio je hladan tuš. Vrijednu inicijativu koči – zakon. Reći kako su svi ostali u nevjerici možda nisu adekvatne riječi. Jer, tko je još danas u nevjerici kada čuje da je birokracija u našoj zemlji otežala život građanima, stopirala investicije, otjerala ulagače, pa u vlastite mlade i sposobne ljude natjerala na iseljavanje? Nije dobro, naravno, ni to što smo, nekako, naviknuti da stvari krenu naopako, pa čak i kada sami građani žele donirati svoj novac i pobrinuti se za one u nevolji, što je, u konačnici, zadaća države.
Država je ta koja donosi zakone, a država te iste zakone i mijenja. Propisi i odluke znali su se, svjedočili smo kroz povijest, mijenjati i po nekoliko puta, i to u prilično kratkom roku. Kako je onda moguće da zakon i birokracija koče takvu veliku gestu solidarnosti, kojom bi se iz hrpe cigala ponovno moglo izdići na stotine kuća i stanova?
U izvanrednom smo vremenu, nesumnjivo, a ono zahtijeva i izvanredne i posebice brze reakcije. Građanima bez krova nad glavom svaki se dan čini kao vječnost, a s druge strane, što je manje prepreka na putu da im se pomogne, više će biti i onih koji će im pomoći.
Baš kao što poduzetnici pred sličnim barijerama odustaju od svojih poslovnih ideja, ili ih odluče realizirati negdje drugdje, tako bi i razočarani humanitarci mogli dići ruke. Dakle, ako postoji vrijeme i situacija da se iznađe rješenje i smekša tvrda birokracija, a država pokaže kako svojim građanima nije maćeha, onda je to danas. Ili još istinitije rečeno – jučer.
Napokon je netko dodirnuo i tu temu, koja je osnova ove situacije u kojoj se nalazimo. Birokracija kod nas, odnosno javne strukture, su glavni uzrok skoro svih nedaća, uzrok zašto smo na dnu EU-a... Kako vlada (i ova vlada) reagira na to? I dalje jačajući te iste strukture, šireći državu i uništavajući realni sektor... Kao što se vidi u svakom segmentu života, tako se devastirajuća strana birokracije vidi i u ovim zadnjim događajima. Ne samo u Petrinji, Glini i okolici, već i u potresu u Zagrebu, kao i u situaciji s koronom... Kao što su brzo ubili u pojam bilo kakvo poduzetništvo, inovativnost, želju za uspjehom, tako će ubiti i solidarnost, empatiju i volonterstvo... Devastirajuća snaga javnih struktura došla je i tamo gdje je bog rekao laku noć, uništiti ono malo što je ostalo...