Državna imovina bolna je točka svake Vlade. Nema Vlade koja nije govorila o oživljavanju mrtvog kapitala, stavljanja u funkciju neiskorištene imovine, sanjala o milijunskim zaradama na prodaji državnih zemljišta, vojarni... Ministarstvo državne imovine, koje će u konačnici dobiti Goran Marić, zapravo, uopće nije loša ideja, ali u toj je operaciji sve otpočetka krenulo posve krivo. Prvo, nijednom riječju u pregovorima HDZ-a i Mosta takvo ministarstvo nije spomenuto. Dakle, nikome, očito, nije ni bilo na pameti.
Drugo, Goran Marić izgubio je resor gospodarstva, pa i resor prometa, da bi mu tek kao treća opcija bilo ponuđeno to famozno ministarstvo. Pa čak ne kao definitivno dogovoreno, nego je u Vladu ušao kao ministar bez portfelja s mogućnošću ustrojavanja ministarstva. Treće, ispalo je da se Mariću pošto-poto traži ministarstvo, štoviše izmišlja za njega, jer zbog propalih opcija gospodarstvo - promet (a on je sam odbio resor rada i mirovinskog sustava) moralo se pronaći nešto treće, odnosno četvrto. Sve to ostavlja loš dojam i kvari priču koja je mogla biti dobra. Pa kako Andrej Plenković sada može objasniti bujanje broja ministarstava (umjesto da se smanjuje njihov broj), a jedna Njemačka, puno veća i bogatija od Hrvatske, ima samo 14 ministara!? Nama ih je malo i 20. Da su Plenković ili sam Marić u izbornoj kampanji ili makar u pregovorima s Mostom govorili o potrebi ministarstva državne imovine – sve bi bilo drukčije.
U državnoj imovini krije se možda i pola milijarde eura, toliko je, naime, iz mrtvog kapitala htio izvući bivši premijer Tihomir Orešković, a sama ta činjenica govori da tom imovinom treba spretnije upravljati i da je valja nekako “probuditi”. Ali po hrvatskom običaju – politika je sve uspjela okrenuti naglavačke pa Goran Marić ispada tragičan lik ove priče.
Ono što je moglo biti dobro i što će Marić sigurno dobro i pošteno raditi ima plašt prljavštine koju će Marić dobro morati prati i dokazati da je ministarstvo bilo potrebno, a ne osnovano radi njega.