izgubila cijelu svoju obitelj

Film o kosovskoj Kati Šoljić kojoj su ubijeni suprug i četiri sina

Foto: Hassan Haidar Diab
Film o kosovskoj Kati Šoljić kojoj su ubijeni suprug i četiri sina
19.03.2021.
u 21:46
Srpska policija je 1999. iz kuće Ferdonije Qerkezi odvela supruga Halima (53) te sinove Artana (25), Armenda (24), Ardiana (19) i Edmonda (14)
Pogledaj originalni članak

Svaki dan sanjam svog muža i djecu. U snovima kuća mi je puna sreće i veselja. Voljela bih zaspati, biti u toj sreći i ne probuditi se u ovu tišinu i prazninu – kazala je za Večernji list Ferdonije Qerkezi iz kosovskog grada Đakovice koja je tijekom rata sa srpskim snagama krajem 1990-ih izgubila cijelu svoju obitelj, supruga i četiri sina.

Naime, u ožujku 1999. godine područje Đakovice bilo je poprište nekih od najkrvavijih ratnih zločina. Kao i mnoge druge žene u tom kraju, Ferdonije je članica udruženja “Poziv majke” (Thirrjet E nenave) koje okuplja žene koje su u ratu izgubile članove svojih obitelji, a ona je jedina među njima koja živi potpuno sama, samo s uspomenama koje su joj ostale.

Kosovari Ferdonije Qerkezi nazivaju i kosovskom bakom Katom uspoređujući je s vukovarskom bakom Katom Šoljić, koja je simbol patnje i hrabrosti hrvatske majke i koja je u Domovinskom ratu izgubila četiri sina, a prije toga, nakon Drugoga svjetskog rata, partizanske vlasti ubile su joj četiri brata. Kata Šoljić doživjela je 85 godina. Umrla je 2008. godine s četiri velika ožiljka na srcu. Ožiljcima je bilo ime Niko, Mijo, Ivo i Mato. Iako shrvana smrću četvorice sinova, bila je uvijek ponosna na djelo i snagu svojih sinova baš poput Ferdonije Qerkezi koja je u svojoj kući otvorila i muzej u znak sjećanja na svoje voljene.

'Ne mrzim nikoga'

Njenom kućom vlada sablazna tišina i čini se kao da je vrijeme u njoj stalo onog trenutka kada je iz nje srpska policija odvela njezina supruga Halima (53) i četvoricu sinova: Artana (25), Armenda (24), Ardiana (19) i Edmonda (14).

Unutar zidova te kuće muzeja, u kojoj Ferdonije živi, u netaknutim sobama izložena je odjeća koju su dan prije nosili muž i sinovi kao i ostale njihove stvari, umotane u plastične vrećice, koje su pune uspomena i boli i jedina poveznica sa njezinim životom prije 1999. godine, kada je živjela sretna u ovoj kući sa svojom obitelji.

– Sretna sam kada čujem da se još pronalaze nova tijela. Ali ta je radost pomiješana s tugom jer želim da bar dio tijela pokopamo u rodnom mjestu. Srce majke ne može se nikad smiriti, ali bar bih znala da su tu, u Đakovici – kroz suze govori Ferdonije govoreći kako njezine suze teku pune 22 godine i nikada nisu presušile.

– U kuću su 27. ožujka 1999. došli srpski policajci. Nekima od njih znam i imena. Odlazili su i vraćali se više puta. Na kraju su odveli supruga i četiri sina, kao i muške goste koji su bili kod nas u tom trenutku i našli utočište. Najteže mi je bilo kada su odvodili najmlađeg, Edmonda. Imao je 14 godina. Gledala sam u njegove oči koje su bile pune straha i tražile pomoć. Ja, nažalost, nisam mogla ništa. Vjerovala sam da će ih odvesti, malo prestrašiti i vratiti. Ali nikada se nisu vratili. Nisam ni slutila da je to zadnji pogled prema njima. Pet i pol godina nisam znala ništa o sudbini četvorice sinova i muža i nadala sam se da će se barem najmlađi sin vratiti živ. Svaka moja nada je ugašena 2005. godine kada su vraćena tijela najstarijeg sina Artana i najmlađeg Edmonda. Imena Halima, Armenda i Ardiana stoje i danas na listi više od 1650 imena stanovnika Kosova, koji se i dalje vode kao nestale osobe – govori Ferdonije koja, kako kaže, živi iz dana u dan samo sa svojim sjećanjima.

Do 2005. godine Ferdonije je kuhala jela za sinove i muža te svakodnevno postavlja stol za sebe i njih vjerujući kako će samo jednog dana otvoriti vrata i vratiti se iz zarobljeništva. Međutim, od kada je saznala da su ubijeni, Ferdonije kuha za njih samo za praznike jer, kako kaže, tako u njenim mislima oni sjede s njom za stolom i slave, što joj pomaže preživjeti i te teške dane koje svi provode uz obitelj.

– Dani mi prolaze sporo. Svaki svoj pokret i potez pokušavam vratiti u godine kada sam nešto takvo radila s mužem i djecom. Pokušavam živjeti kao da su i oni sa mnom jer tuga i bol koju nosim već odavno bi me ubile. Ne dao Bog nikome takvu muku i život – govori Ferdonije koja se solidarizirala sa svakom majkom koja je izgubila sinove u tom okrutnom ratu, bez obzira na to je li ona Kosovarka ili s drugog područja bivše Jugoslavije.

– Ja ne mrzim nikoga jer mržnja je najveća bolest koja te ubija s vremenom, a ne može vratiti najmilije – govori Ferdonije čija je hrabrost u preživljavanju potakla redatelja Gazmenda Bajrija da o njoj snimi dokumentarni film.

'Ti moraš biti jaka'

– Kada sam je posjetio, bila je vrlo otvorena. Pričala mi je i puno plakala. S vremenom naši odnosi su postali bliži, čak i prijateljski. Radio sam na ovom filmu dvije godine, ali nisam se želio fokusirati na ono što se dogodilo Ferdonijenim sinovima i suprugu. Ti ljudi su ubijeni i to ništa ne može promijeniti – kazao je Bajri ističući kako je on jednostavno želio otkriti kako netko može nastaviti živjeti nakon takve tragedije i kako je Ferdonije uspela nadvladati sve ono što se dogodilo njezinoj obitelji.

Za Bajrija, koji se i sam suočava s poslijeratnim traumama, susret s Ferdonije bio je posebno težak, intenzivan, pun različitih emocija.

– Njezina kuća, sobe koje je podsjećaju na njezina muža, njezinu djecu, njihova krvava obuća i odjeća… Ona čuva sve njihove stvari. Ovo iskustvo je zaista moćno – naglasio je Bajri.

– Ova tragedija u potpunosti je promijenila moj život i moja sreća pretvorila se u tugu. Jako mi je teško, ali uz Božju pomoć živim. Rat me oštetio. Ja sam ostala sama, s Bogom – kaže Ferdonije koja snagu za život i opstanak nalazi u riječima koje joj je uputio suprug na dan nestanka, u trenutku kada su ga odvodili: “Možda policija vodi samo nas, muškarce. Ti moraš biti jaka, jer netko mora dati život za slobodu.”

U znak sjećanja na supruga i sinove Ferdonije Qerkezi ostala je jaka i preživjela sve ove godine s nadom da njihovi životi nisu dani uzaludno i da će Kosovo vječno biti slobodno i neovisno.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 20

Avatar Tombstone
Tombstone
23:31 19.03.2021.

"Kata Šoljić iz Vukovara pokopala 4 sina 1991. godine, 4 brata 1945, Kada Ramić iz Srebrenice pokopala 4 sina 1995. godine, Ferdonija Qerkezi iz Đakovice pokopala 4 sina 1999. godine." Sve su ih pobili srbi, sve mucki.

FI
finepahuljice
23:21 19.03.2021.

Ti dobri Srbi,klali i ubijali sirom bivse Jugoslavije,svi to znaju ,no oni nisu bili ni u ratu,bar tako tvrde.Ne razumijem bivse Republike ,sada Drzave,koje imaju sa Srbijom diplomatske odnose.Po meni bi ti dobri Srbi i citava Srbija iduci 100g.putovali na zapad preko Madzarske,a nikako kao sada preko ovih Drzava.To ne zbog mrznje ,vec da ta gamat konacno nesto nauci od svoje proslosti i djela !!

VA
varto
23:02 19.03.2021.

Hrabri srbi kao i obično pokazuju umjeće ratovanja