Kolumna

Enis Bešlagić i svi oni kojima je te večeri u Wuppertalu pauk odnio auto

Foto: Damir Špehar/PIXSELL
Enis Bešlagić i svi oni kojima je te večeri u Wuppertalu pauk odnio auto
23.02.2026.
u 14:00
U ciničnom svijetu, i među patološkim škrcima, u svijetu onih koji trguju ljudskom mukom i zarađuju na narodnim sentimentima, lako će se ustvrditi kako je to samo dobar Enisov marketing, samo dobro samoreklamerstvo, jer da će mu se tih nekoliko uplata od 400 eura dobro isplatiti kroz legendu koja će se zatim raširiti

Nije lako reći kako se danas zove posao kojim se on bavi. Jer ono s čime nastupa nije ni stand up komedija, a nije ni monodrama. Završio je glumu, kao jedan od darovitijih u svojoj generaciji, pa je glumio u nekim važnim filmovima, recimo kod Pjera Žalice u filmu “Gori vatra”, pametnoj komediji, koja je 2004., prije već cijele dvadeset i dvije godine, slavila kraj rata, komediji koja je opraštala Drugome sve što bilo moguće oprostiti, a što danas nitko nikome više ne oprašta, i baš u tom se filmu Enis Bešlagić proslavio. Svijetli mladić, mekog smiješka, koji nikad neće moći igrati zločince, psihopate, a ni hamlete, onako blag kako blagi već znaju biti oni koje za kišnog vremena srećemo po autobusnim stajalištima i ispred šaltera za prijavu izgubljenih dokumenata. Poslije je igrao u “Našoj maloj klinici”, megapopularnom sitcomu Branka Đurića Đure, prvobitno produciranom i prikazanom u Sloveniji, na jednoj tamošnjoj televiziji, a zatim produženom na Novoj TV, u pet sezona i stotinjak epizoda. Humor za najšire narodne mase, za poslijeratni onepismenjeni, obespamećeni, trajnim nacionalizmom zaraženi naraštaj, likovi svih vjera i nacija - tako da svatko ima svog! - smiješnih imena i prezimena, i sve to uobličeno u naraciju Đurinom majstorskom rukom. “Naša mala klinika” odredila je estetsku mjeru, te skupa sa serijom “Lud, zbunjen, normalan” oblikovala imaginarij i mitologiju publike na prostorima na kojima živi takozvani naš svijet. On je, Enis, igrao bolničkog portira Šemsudina Dinu Poplavu, i taj ga je lik na kraju potpuno odredio. Zna to biti, na filmu, u kazalištu, a katkad bogme i u životu, da dramski lik proguta i probavi živa čovjeka. U obje te serije bivalo je dobrih glumaca, kad bolje pogledamo uglavnom su samo dobri tu i igrali, među njima i glumački klasici, poput Ivice Vidovića, Mustafe Nadarevića, Emira Hadžihafizbegovića, Milene Dravić, i nikome od njih nije se poslije na licu poznalo da je igrao u nečemu takvom, dok je Enisa, eto, progutao njegov Šemso, i trajno ga pretvorio u Šemsu. Dogodilo mu se ono što se osamdesetih događalo većini glumaca iz “Audicije”, te Đuri u “Top listi nadrealista”. S tim da je Đuro sebe samostvorio i uvijek se, u svakom svom pojavljivanju, imao pod kontrolom, baš kao da svoj život igra kao jednu veliku predstavu. Njegov lik iz “Audicije” prešao je u “Top listu nadrealista”, da bi isti takav, samo malo građanski upristojen, igrao u televizijskoj reklami za korejski auto. A u međuvremenu je odigrao glavnu ulogu u filmu koji je nagrađen Oscarom, i u kojem je opet bio - taj lik.

Ovaj sadržaj je dostupan samo za Premium korisnike Večernjeg lista.

Pretplatite se na sadržaj s potpisom.

PRVI HRVATSKI HUMANOIDNI ROBOT

VIDEO Robot Rinno: Ja sam iz Imotskog, a sada sam stacioniran u Zagrebu. Kaj oćeš da ti nekaj velim na zagrebačkom?

On zna svaki recept na svijetu, bez problema može kuhati. Može također nositi vreće s građevinskom šutom, može i graditi zidove, postavljati pločice, pakirati pakete te pružiti utjehu razgovorom. Čak može i potapšati po ramenu za utjehu. Usto, može raditi 0 – 24, čak i sam sebi mijenja baterije svaka četiri sata. Osmislio ga je, u potpunosti, inovator Mario Ljubičić