Enis Bešlagić i svi oni kojima je te večeri u Wuppertalu pauk odnio auto

Nije lako reći kako se danas zove posao kojim se on bavi. Jer ono s čime nastupa nije ni stand up komedija, a nije ni monodrama. Završio je glumu, kao jedan od darovitijih u svojoj generaciji, pa je glumio u nekim važnim filmovima, recimo kod Pjera Žalice u filmu “Gori vatra”, pametnoj komediji, koja je 2004., prije već cijele dvadeset i dvije godine, slavila kraj rata, komediji koja je opraštala Drugome sve što bilo moguće oprostiti, a što danas nitko nikome više ne oprašta, i baš u tom se filmu Enis Bešlagić proslavio. Svijetli mladić, mekog smiješka, koji nikad neće moći igrati zločince, psihopate, a ni hamlete, onako blag kako blagi već znaju biti oni koje za kišnog vremena srećemo po autobusnim stajalištima i ispred šaltera za prijavu izgubljenih dokumenata. Poslije je igrao u “Našoj maloj klinici”, megapopularnom sitcomu Branka Đurića Đure, prvobitno produciranom i prikazanom u Sloveniji, na jednoj tamošnjoj televiziji, a zatim produženom na Novoj TV, u pet sezona i stotinjak epizoda. Humor za najšire narodne mase, za poslijeratni onepismenjeni, obespamećeni, trajnim nacionalizmom zaraženi naraštaj, likovi svih vjera i nacija - tako da svatko ima svog! - smiješnih imena i prezimena, i sve to uobličeno u naraciju Đurinom majstorskom rukom. “Naša mala klinika” odredila je estetsku mjeru, te skupa sa serijom “Lud, zbunjen, normalan” oblikovala imaginarij i mitologiju publike na prostorima na kojima živi takozvani naš svijet. On je, Enis, igrao bolničkog portira Šemsudina Dinu Poplavu, i taj ga je lik na kraju potpuno odredio. Zna to biti, na filmu, u kazalištu, a katkad bogme i u životu, da dramski lik proguta i probavi živa čovjeka. U obje te serije bivalo je dobrih glumaca, kad bolje pogledamo uglavnom su samo dobri tu i igrali, među njima i glumački klasici, poput Ivice Vidovića, Mustafe Nadarevića, Emira Hadžihafizbegovića, Milene Dravić, i nikome od njih nije se poslije na licu poznalo da je igrao u nečemu takvom, dok je Enisa, eto, progutao njegov Šemso, i trajno ga pretvorio u Šemsu. Dogodilo mu se ono što se osamdesetih događalo većini glumaca iz “Audicije”, te Đuri u “Top listi nadrealista”. S tim da je Đuro sebe samostvorio i uvijek se, u svakom svom pojavljivanju, imao pod kontrolom, baš kao da svoj život igra kao jednu veliku predstavu. Njegov lik iz “Audicije” prešao je u “Top listu nadrealista”, da bi isti takav, samo malo građanski upristojen, igrao u televizijskoj reklami za korejski auto. A u međuvremenu je odigrao glavnu ulogu u filmu koji je nagrađen Oscarom, i u kojem je opet bio - taj lik.