Dok mnogi stranci u Hrvatskoj godinama ne savladaju jezik, Ahmed Mohamed Reda (36) to je učinio u samo dvije godine. Uz to je naučio i hrvatske zakone, povijest, upisao automehaničarsku školu i počeo graditi vlastiti posao - pokazujući koliko je integracija moguća kada postoji motivacija. U Hrvatsku je stigao bez ičega, a danas već razmišlja na hrvatskom jeziku. Dolazi iz Egipta, zemlje u kojoj, kako kaže, "nema pravila", a novi život pronašao je u jednoj od najsigurnijih država Europe. Radio je kao automehaničar u Egiptu, Saudijskoj Arabiji i Dubaiju, a sada isti posao želi razviti u Hrvatskoj. Na kavi u zagrebačkom kafiću, Ahmed govori o svom životu s lakoćom koja pokazuje koliko je daleko stigao u samo dvije godine. Prije nego što je došao u Hrvatsku, nije znao gotovo ništa o našoj zemlji, čak niti gdje se točno nalazi na karti. "U Egiptu se slabo uči geografija i povijest drugih zemalja. Bitno je da znate što je piramida i faraon i to je dovoljno", kaže Ahmed, s dozom humora. No sada u Hrvatskoj planira ostati cijeli život, a kako kaže želja mu je ovdje osnovati i obitelj.
Njegova priča počinje u Egiptu, i to u okolnostima koje su ga natjerale da odraste mnogo prije vremena. Majku je izgubio kada je imao tek godinu dana, a oca s deset. U toj dobi već je morao početi raditi i brinuti se o obitelji. "Postao sam glavni u obitelji", kaže kratko. Automehanika je od tada njegov život. "U Egiptu sam završio automehaničarsku školu i počeo raditi sa samo 10 godina. Morao sam početi raditi da bih pomogao braći. Oni sada imaju svoje vlastite obitelji i žive u Egiptu", navodi. Radio je u više arapskih zemalja, učio zanat kroz praksu i iskustvo, a u Hrvatsku je stigao sasvim slučajno - zahvaljujući videu svojeg rada koji je objavio na TikToku. Nakon toga je dobio ponudu za posao u Trogiru. "Guglao sam Hrvatsku i vidio da je to lijepa zemlja i da su tu ljudi dobri. Rekao sam 'zašto ne'". Prvi dojmovi nisu ga razočarali. "Hrvatska je jako lijepa. Najviše me iznenadilo koliko je zemlja sigurna, to je jako važno za državu. Naravno kultura je tu puno drugačija nego u arapskim zemljama, i ljudi i jezici... ali s vremenom sam se prilagodio. Ljudi su ljubazni, priroda je prekrasna, more, lijepe žene...", govori.
Sigurnost i uređenost sustava posebno ističe, uspoređujući je s Egiptom: "Egipat je divna zemlja, ali tamo nema zakona i nema pravila. U arapskim zemljama 90 posto ljudi nema ni bankovni račun, nemaju osiguranje, ne izdaju se računi...". No, prvi mjeseci u Hrvatskoj nisu mu bili jednostavni. Radio je i u Splitu te živio s drugim stranim radnicima iz Nepala i Indije s kojima se teško prilagođavao zbog različitih životnih navika. "Ja volim čistoću i red, a njima to nije bilo važno. Nije lako kada dijeliš prostor s ljudima koji imaju potpuno drugačiju kulturu. Naravno nisu svi takvi, ali čim je jedan takav, već nije dobro. Mnogi često po cijele dane glasno pričaju sa svojim obiteljima na telefonu. Susjedima se to ne sviđa", napominje dok se prisjeća iskustva.
Osim toga, radio je i razne druge poslove - od pomoćnog kuhara u Trogiru, gdje je naučio pripremati hrvatska jela, do vozača taksija. "Radio sam ljetnu sezonu u Trogiru kao pomoćni kuhar. Sada znam spremati mnoga hrvatska jela. Doručak, ručak - sve sam radio - palačinke, kroasane, kajgane, povrće na grilu, meso, škampe, tjestenine, crnu rižu". Danas ima vlastitu firmu koja se bavi organizacijom taxi prijevoza i upravljanjem voznim parkom, a planira i razviti aplikaciju za taj posao. Ipak, njegov najveći fokus nije bio posao, nego jezik. "Ako ne znaš jezik, sve ti je katastrofa. Ne možeš raditi, razumjeti zakon ni razgovarati s ljudima", kaže. Hrvatski je učio disciplinirano, svaki dan. "30 minuta ujutro, 30 minuta navečer. Ispisao sam šest bilježnica. Čitam knjige i novine pa svaku riječ koju ne razumijem prevedem i naučim", pojašnjava. Sada ima i dva B1 certifikata i, kako kaže, već razmišlja na hrvatskom: "Sada vidim razliku. Razmišljam na hrvatskom jeziku i više se ne osjećam kao stranac. Razumijem djecu, starije… sve doživljavam drugačije".
Za njega je znanje jezika na neki način pitanje poštovanja. "Za strance su najvažniji jezik i poštovanje. Moraš poštivati zakon, ali bez jezika ne možeš živjeti. Možeš se snaći u državi par dana bez poznavanja jezika, ali ako planiraš tu ostati i živjeti, ti moraš naučiti jezik. Najteže mi je bilo naučiti gramatiku i padeže. Ja znam mnogo stranaca koji ne znaju ništa, kažu da im je jezik pretežak. I kada imaju nekih problema, nazovu mene da im pomognem s komunikacijom", kaže. Upravo ga je nepoznavanje zakona u početku skupo koštalo. U Zagrebu je otvorio autopraonicu, kupio opremu i uložio novac, no nije znao da prema hrvatskom zakonu mora zaposliti domaćeg radnika određeno vrijeme kako bi mogao dobiti radnu dozvolu. "Nisam znao pravila. Sada učim. Hrvatski zakon je težak, ali moraš ga razumjeti". No planira novi početak. Nakon završetka automehaničarske škole, želi otvoriti vlastiti servis. "Svaki dan naučim nešto novo, tu živim tek dvije godine, i mislim da ću za još jednu godinu, kad završim školu, otvoriti servis za automobile. Ja moram sve sam. Nemam suprugu, nemam oca niti obitelj koja bi mi pomogla", naglašava.
U međuvremenu, njegov život u Hrvatskoj dobio je ono što mu je najviše nedostajalo - osjećaj pripadnosti. To pronalazi u obitelji Hendaš, s kojom danas živi. "Mohd i Danica Hendaš su moji prijatelji. Mi smo sada kao obitelj. Upoznali smo se preko njegovog brata koji ima restoran nazvan Layali", kaže. Žive u istoj kući, na odvojenim katovima, ali dijele svakodnevicu - od zajedničkih ručkova do druženja i razgovora. Susjedi ih, dodaje, već smatraju jednom obitelji. Često se igra s djecom iz susjedstva, a u kuću redovito dolaze i članovi šire obitelji.
Na kavi nam se pridružio i njegov prijatelj Mohd Hendaš, koji o Ahmedu govori s velikim ponosom i toplinom. "Ja sam ga od početka prihvatio kao svog. Imam dva sina i dvije kćeri u Dubaiju, i oni kad dođu, sjednemo svi zajedno kao obitelj. On je vrijedan i može sve sam rješavati, samo mu dajemo savjete kada je potrebno. Danica isto ima veliku obitelj i svi ga vole. Mi smo njemu dosta pomogli i on je nama isto. Stvarno kao obitelj", kaže Mohd. Njihov odnos odavno je prerastao u nešto više od prijateljstva. "Njegovi roditelji su umrli kada je bio dijete, a sada je roditelje pronašao u nama. Naša djeca ga smatraju bratom", dodaje. Hendaš, koji se doselio još za vrijeme Jugoslavije, ističe i širi kontekst života stranaca u Hrvatskoj: "Hrvatska nije navikla na puno stranaca. Ljudi su danas otvoreniji, ali ponekad ih gledaju svisoka. Treba imati razumijevanja. Hrvatski je težak jezik, a ovaj dečko ga već sada dobro zna".
Ahmed i sam govori o iskustvima koja nisu uvijek bila pozitivna, a našao se u situacijama kada su ga ljudi na razne načine pokušali prevariti ili sabotirati. "Stranci ovdje ne dolaze bez razloga, oni traže novi život - bolji život. Mnogi iskorištavaju činjenicu da strani radnici kada dođu ne znaju jezik i zakon pa im daju malu plaću i loše uvjete. Često se prakticira i rad na crno", upozorava. Unatoč svemu, naglašava da su ga ljudi u Hrvatskoj uglavnom dobro prihvatili. "Hrvati su mi jako puno pomogli u prilagodbi. Sada imam mnogo prijatelja ovdje. Najviše su mi pomogli Mohd i Danica i na tome sam im zahvalan", naglašava.
Trenutačno njegov život ima jasnu strukturu - škola, posao, učenje i planovi. Uz sve to, pronašao je i vrijeme za pisanje. Objavio je knjigu o svom životu pod naslovom "Ja sam nedovršen projekt", a već planira novu, koja će biti posvećena životu u Hrvatskoj. "Napisao sam i knjigu o svom životu, i to na hrvatskom jeziku. Objavljena je na Amazonu, ali samo na engleskom i arapskom jeziku jer hrvatski nije podržan. Knjiga zapravo opisuje moj život do dolaska u Hrvatsku. Planiram uskoro napisati još jednu knjigu kojoj će fokus biti moj život ovdje", kaže Ahmed. Kada govori o hrvatskim uzorima, posebno ističe Luku Modrića i Matu Rimca. "Jako volim Luku Modrića. Volim i Nikolu Teslu, Matu Rimca, ali i predsjednika Zorana Milanovića...", kaže kroz osmijeh. "Cijeli život sam automehaničar. Volim automobile i motore te znam sve o njihovoj mehanici - uz to sam i dobar vozač. Volio bih jednog dana biti kao Mate Rimac", priznaje. "Uz to volim i dobre satove, pogotovo švicarske", dodaje govoreći o interesima.
Hrvatsku ne vidi kao prolaznu fazu, iako priznaje da su mu mnogi rekli da bi u drugim europskim zemljama mogao zarađivati više. "Volio bih se skrasiti u Zagrebu, ali ponekad obilaziti i druge hrvatske gradove. Mislim da neću pronaći ljepše mjesto od Hrvatske, jako volim Hrvatsku. Rekli su mi 'dođi u Italiju, Francusku, Njemačku - dobra je plaća', ali ja želim život, a ne samo novac", naglašava. Posebno ga privlače manja mjesta. "Putovao sam po mnogim mjestima po Hrvatskoj i jako mi se sviđa more, ali meni je ipak najdraže selo. Veliki gradovi su dobri za pronalazak posla i izgradnju karijere, ali za život mi je draže manje mjesto. Jako mi se sviđa Virovitica, Đakovo, Vrbovec, Slavonski Brod… Jako volim selo, stare ljude, životinje i farme. Još bih želio posjetiti Makarsku i Hvar", kaže Ahmed.
U dvije godine naučio je više od jezika i zakona. Naučio je kako izgraditi život od nule u potpuno novoj sredini. Posebno naglašava kako ga je izazov učenja njemu teškog jezika dodatno motivirala. Smatra da težina potiče razmišljanje i razvoj, za razliku od lakših rješenja na koja se ljudi danas sve više oslanjaju. "Oni koji samo govore da je preteško, na kraju provedu u Hrvatskoj 20 godina i ništa ne razumiju. Ovaj jezik je težak za strance, ali treba samo krenuti. Ja sada dobro znam hrvatski jezik, naravno ne kao Hrvati, ali dobro. Prvi tjedan kada sam došao već sam naučio sve osnovne fraze i nazive za voće i povrće. Sada već znam i padeže. Sada kad ljudi imaju stvari kao što je ChatGPT, sve manje razmišljaju i više im se ni ne da razmišljati jer ne moraju. Zato ja više volim kada je nešto teško za naučiti", tvrdi Ahmed i dodaje da "ako želite uspjeti, živite među obrazovanim ljudima".
I dok govori o svemu što je prošao, jasno je da njegova priča još nije završena. Možda upravo zato svoju prvu knjigu nije slučajno nazvao "nedovršen projekt". Jer, kako stvari stoje, njegov najvažniji projekt, život u Hrvatskoj, tek je na početku. "Hrvatska vam nudi priliku koju morate iskoristiti i truditi se svaki dan. Nikad nije dosta. Svaki dan naučim nešto novo", zaključuje.
Moje mišljenje se neće promijeniti o ovoj temi ma kakve članke pisali.