Džungla na asfaltu

Prije dvadesetak godina mogao si u gluho doba noći propješati od Maksimira do Črnomerca a da se  ništa ne dogodi, da mirno prođeš kroz mirni grad. Desetak godina kasnije moglo se istu rutu prijeći, ne osobito mirno, ali da se ipak ništa ozbiljno ne dogodi. Danas se tu udaljenost noću najvjerojatnije ne bi moglo prijeći, a da se nešto ozbiljno ne dogodi. U samo dvadesetak godina glavni je grad Hrvatske postao opasnim gradom.

Kada je Jura Stublić, dok je Zagreb još bio mirnim gradom, pjevao svoj „Chickago“, mnogi su tu pjesmu doživljavali kao primjerenu „šljagu“ tadašnjoj vlasti. Poruka - „vrati kuću i tri stana“, shvaćala se kao poruka pohlepnim glavonjama iz vlasti. Malo je tko u to vrijeme mogao Zagreb zamisliti kao grad čikaških prizora. Danas su takvi prizori postali gotovo dio zagrebačke svakodnevice. Scene poput onih kakve smo viđali samo u američkim filmovima vide se povremenoi i u drugim hrvatskim gradovima, no Zagreb je u tome postao paradigma, kao nekad Chickago.

Zagreb već dugo nije sigurni grad. Ne samo zbog toga , nego i ršto je postao velik, što se od rata gotovo udvostručio. Nego i zbog rata. S ratom je u Zagreb i u druge gradove došlo ne samo oružje, nego i „ratna ekonomija“ i „žestoki  momci“. U nekada mirni grad rat i globalizacija donijeli su neke „nove trendove“, sve češće gradske ulice pretvarajući u „vatrene ulice“.

Grad je postao velikim, prerastao je Samoga sebe. A još je  Honore De Balzac pisao da veliki gradovi rađaju okrutne ljude. Ubojstvo Ivane Hodak nije po toj okrutnosti ni novo ni egzemplarno. No njezina su nedužnost i obiteljsko porijeklo izazvali javno ogorčenje. Poslije umorstva te mlade djevojke u Zagrebu i u Hrvatskoj više ništa ne bi smjelo biti isto.

Dok su u obračunima ubijani „žestoki momci“ iz istoga društvenog miljea, hrvatsko je društvo postajalo sve nesigurnijim, ali je nasilje još nekako moglo podnositi. Poslije ubojstva Ivane Hodak, izgleda da je društvo došlo do ruba svoga strpljenja. Nakon ovog svirepog ubojstva pitanje – Tko vlada Hrvatskom?, postalo je sasvim legitimno. Ono je postavljano i ranije, ali danas ono više nije nimalo retoričko.

Sve donedavno Zagreb je  po tvrđenju vlasti bio „siguran grad“. U Hrvatskoj se pak, po sličnim tvrdnjama, „policija uspješno obračunava s organiziranim kriminalom“. Pa su kao prilozi toj tvrdnji nizana javna uprizorenja „Maestra“, akcije „Dr. Šimić“, „Gruntovnice“, i naposljetku, „Indexa“. No, javnosti nijedna akcija nije bila dovoljno uvjerljiva. Mahom ih se doživljavalo ili kao paradu politike, kao političarski igrokaz za puk, ili pak kao manjak policijske samostalnosti, kao policijski „ograničeni suverenitet“. Pučka bi se ocjena svega toga miogla svesti na rečenicu: krnji policijski suverenitet za novi političarski publicitet. Da s političarskom hvalom nešto ne štima, vidjelo se i mimo njihove volje.

Unatoč tome što političari realnost tretiraju solipcistički, kao svoju „volju i predodžbu“, več se i po nekim „znakovima pored puta“ moglo vidjeti da i u tumačenju realnosti i u samoj realnosti nešto ne štima. U samo nekolkiko mjeseci promijenjena su tri šefa zagrebačke policije! Što bi se to činilo ako je „sve pod kmoitrolom“, ako je Zagreb „siguran grad“? Odluka premijera Ive Sanadera da poslije brutalno drskog ubojstva Ivane Hodak, smjeni ministricu pravosuđa, Anu Lovrin, ministra unutrašnjih poslova, Berislava Rončevića i šefa policije, Marijana Benka, pokazala je da zapravo možda više ništa nije pod kontrolom. 

Premijerova trostruka zamjena, uvođenje u Vladu Ivana Šimonovića i Tomislava Karamarka, odnosno Vladimira Fabera, umjesto troje, sve donedavno branjenih, vjerojatno je znak da se više nema kuda. Umjesto „jednostranačke vlade“, premijer se odlučio za „vladu eksperata“. Je li to bila „fatalna mogućnost uzbora“? Smjenjeni nisu promijenili „zakon džungle“, nisu suzbili „džunglu na asfaltu“. Ne učinile li to i ovi koji su ih zamijenili Zagreb bi mogao biti drugi Chickago, a džungla bi mogla progutati Hrvatsku.