Nije političarima lako u gospodarski složenim vremenima. S jedne strane osluškuju većinsko (uglavnom antireformsko) raspoloženje i projicirane kratkoročne preferencije biračkog tijela, s druge strane im čak ni vlastiti stranački ekonomisti (ili oni koji se takvima predstavljaju) ne daju jedinstvene recepte za izlazak iz krize. S treće strane tu je EU sa svojom (našom!) procedurom prekomjernog deficita i svim unaprijed zadanim „gorkim pilulama“ koje ona nosi. Oni koji ozbiljno namjeravaju voditi zemlju imaju velik problem – nema očitih ni lakih rješenja, nema izvlačenja na brljotine prethodnika, nema široke društvene (ni političke) podrške za nužne reforme. Užas. Ako pošteno i iskreno najaviš reforme prije izbora, vjerojatno ih (tako misle mnogi) gubiš. Ako ih ne najaviš (dakle, ako lažeš) i kad dođeš na vlast „naglo zaokreneš“, gubiš sigurno sljedeće, možda i prijevremene izbore. Možda je najbolje biti oporba, razmišljaju mnogi.
Plaća i druge beneficije idu, nizašto ne odgovaraš, dereš po Vladi i zvučiš jako pametno. Pa čak ako si član vladajuće stranke, ne guraj se u gospodarske i financijske resore – tamo su neke tehnokratske figure koje se mogu žrtvovati ako stvari krenu loše. Nešto mi je poznata ovakva situacija. Prvi put sam je i osobno iskusio prije dvadesetak godina.
Predizborne floskule
I onda krenu uobičajene predizborne floskule, tautološke doskočice i fraze. „Trebamo nova radna mjesta. Gospodarski rast je najbolji socijalni program. Izvoz ili smrt. Investicije su jedini spas – uklonimo sve birokratske prepreke. Rasteretimo gospodarstvo. Znanje je pokretač svega. Neka bogatiji snose veći teret, pravedno je. Pružimo priliku mladima itd“.
A negdje u dubini duše osjećaju (političari sa ambicijom) da to što javno nude kao svoj program i nije baš dovoljno snažno sredstvo kojima će riješiti gospodarske probleme. Em to imaju i drugi, em nema suglasja ni unutar stranke, kamoli unutar koalicije. Javlja se (ne toliko nelogično) potreba za čudotvornim rješenjima. Treba im nešto konkretno. Nešto opipljivo. Nešto što u par koraka svladava problem. Neko rezanje vrpci na projektima koji svojom veličinom, barem tako misle, jamče i značajne makroekonomske učinke. Autoceste su napravljene i gdje je trebalo i gdje nije, stanova i uredskih prostora je previše na tržištu, što nam je ostalo? Pa se nabrajaju ostali potencijalni projekti – energetika, luke, željeznice, kanali, mostovi, tuneli... dizalice posvuda. Postaju dio političkih programa. „Čini se kao da stvari i ne stoje tako loše.“ Pa nismo mi najzaduženija članica EU. Ima i gorih. Država mora uskočiti vlastitim projektima. I onaj HNB, što će nam devizne rezerve ako nisu u funkciji rasta gospodarstva i zaposlenosti? Ako ne uskoči, odoše nam mladi i najstručniji u svijet, nije li tako?
Svi imali koristi
Nije. Država (vlada) treba napraviti upravo suprotno. Umjesto „uskakanja“, treba iskočiti iz velikih javnih projekata. To treba prepustiti privatnicima. Ali država treba itekako uskočiti u ono što je njezin posao. Ukupna država, ne samo vlada, ne samo sabor, već i sudovi. Pogotovo sudovi. I oni „stvaraju“ radna mjesta. Bolje rečeno, stvaraju ključne pretpostavke za održavanje i stvaranje radnih mjesta. Svakom svojom pravednom i brzom presudom ili rješenjem. Ilustrirajmo to jednim primjerom.
Predstečajne nagodbe. Institut uveden zakonom koji je dobio gotovo jednoglasnu podršku u saboru. Institut koji je, kao i svi ostali, odmah na sebe navukao protivnike – političke, cehovske, interesne. Institut koji se, kao i svaki drugi, pokušava i zlorabiti. Ali prije svega institut koji se pokazao kao efikasno sredstvo za raspetljavanje čvorova zastrašujućeg broja pravnih osoba u financijskim blokadama. Govorim ovo i na temelju javno dostupnih podataka i na temelju neposrednog uvida u nekoliko slučajeva predstečajnih nagodbi. Čvorovi su raspetljani. Izbjegnuta je likvidacija u stečaju. Svi su imali koristi. I vjerovnici (banke, država, dobavljači) i dužnici. Sačuvana su radna mjesta. Otvaraju se nova. Proizvodnja raste, raste izvoz. Dobavljači su povećali svoj prihod.
Neka stoga država uređuje teren za tržišnu utakmicu, osigurava jasna pravila i brzu primjenu zakona. Neka raspetljava čvorove koje je nefunkcioniranjem sama stvorila. Vrpce će rezati i ljude zapošljavati privatni poduzetnici.
>> Pusić ministrima: Sad je dosta! Umjesto poreza – investicije
a ovog škegru....podrapajte mu diplomu.....to je jedini ministar ekonomije i "profesor" koji je izjavio da se ništa ne isplati proizvoditi i da će Hrvatska živjeti od usluga !!!!????? ovaj autor je apsolutnio šarlatan ekonomije i teška štetočina !