Hrvatski institut za povijest izdao je zbirku dokumenata “Partizanska i
komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946.” koja će
zasigurno izazvati burne i različite reakcije. Jedan od njezinih
priređivača je dr. Vladimir Geiger, glavni istraživač na Institutovu
projektu “Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću”.
• Zašto ste sada izdali zbornik tih
dokumenata?
– Dokumenti objavljeni u ovoj zbirci, koja je rezultat rada dvojice
povjesničara i dvojice arhivista, prikupljani su više godina u sklopu
različitih znanstveno-istraživačkih projekata i stručne obrade
arhivskoga gradiva vezanog uz razdoblje Drugog svjetskog rata i
neposrednog poraća. Držali smo da je prikupljena količina i raznolikost
dokumenata o partizanskoj i komunističkoj represiji i zločinima u
Hrvatskoj u razdoblju od 1944. do 1946. dostatna i reprezentativna za
objavljivanje. Smatrali smo kao priređivači zbornika dokumenata da je
upravo 60. godišnjica završetka Drugog svjetskog rata prigoda za
upoznavanje stručne i ostale javnosti sa sadržajem dokumenata postrojbi
i ustanova Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda
Jugoslavije i Hrvatske, organa KP Jugoslavije i Hrvatske te državnih i
republičkih organa Jugoslavije, odnosno Hrvatske, koji na najizravniji
način prikazuju partizansku i komunističku represiju i zločine potkraj
i neposredno nakon Drugog svjetskog rata.
• Je li istina da je bilo problema u
vezi s njegovim izdavanjem?
– Da, bilo je. Držim da bi tek moglo biti burnih reakcija na sadržaj
zbirke dokumenata.
Brojni nalogodavci
• Zašto? Što dokumenti dokazuju?
– Iz dokumenata u ovoj zbirci, ali i iz inače dostupnih dokumenata,
vidljivo je da su pojedini slučajevi partizanske i komunističke
represije i zločina nailazili na osudu pojedinaca iz ustanova i
postrojbi nalogodavaca i izvršitelja takvih djela. Brojni slučajevi
nepravilnosti te represije i zločina spominjani su i na sjednicama CK
KP Hrvatske. Dugo razdoblje u kojemu su se represija i zločini
provodili, broj stradalnika i žrtava, kao i broj nalogodavaca i
izvršitelja represije i zločina, upućuje na to da se sve ipak provodilo
nekažnjeno. Pojedini slučajevi sudskih presuda izvršiteljima zlodjela
ne isključuju izrečene tvrdnje.
• Je li represija bila sustavna?
– Dokumenti nedvojbeno svjedoče o tome da su se masovna represija i
zločini nad poraženim neprijateljima provodili planski i sustavno,
institucionalno, ali još više izvaninstitucionalno, po zapovijedima
najviših partijskih, državnih i vojnih vlasti. To potvrđuju i
manje-više identični “rukopisi” prikupljenih dokumenata bez razlike u
tome na kojoj su vojnoj i političkoj razini ili području Hrvatske,
odnosno Jugoslavije, nastali.
• Koji je bio cilj svih tih zločina i
represije? Tko ih je organizirao i kako?
– Tijekom Drugog svjetskog rata KP Jugoslavije i Hrvatske te
partizanski pokret izričito su tvrdili da im je strano nasilje i
nezakonitost. U poslijeratnoj Jugoslaviji komunističke vlasti iskazuju
iste stavove. Nasuprot tome, mnogobrojni događaji opisani u dokumentima
prikazuju znatno drukčije stanje.
Masovne i pojedinačne likvidacije
U nakani da se riješi nepoželjnih suparnika u borbi za vlast još
tijekom, a posebice potkraj rata i u neposrednom poraću, KPJ i KPH
služile su se radom posebnih službi i jedinica NOV i PO. U poznavanju i
razumijevanju partizanske i komunističke represije i zločina potkraj i
nakon Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji i Hrvatskoj veoma je važna
dokumentacija nastala pri radu postrojbi NOV i PO Jugoslavije i
Hrvatske, organa KP Jugoslavije i Hrvatske i posebice Odjela za zaštitu
naroda i Korpusa narodne obrane Jugoslavije jer su oni pri organizaciji
i izvođenju represije i zločina imali presudnu ulogu.
• Tko je provodio masovne i pojedinačne likvidacije?
– Masovne i pojedinačne likvidacije provodili su pripadnici
partizanskih postrojbi i ustanova, prije svega pripadnici OZNA-e i
KNOJ-a. Naredbodavci i izvršitelji, svjesni nelegalnosti takvih
postupaka, nastojali su provesti likvidacije “konspirativno”. Iskazane
zamjerke viših zapovjedništava zbog masovnih likvidacija odnose se u
pravilu na način provođenja, ali ne osuđuju te likvidacije. Ubijanja
bez suđenja i utvrđivanja individualne krivnje nerijetko se izvode na
neprimjeren i okrutan način, ponekad uz sadističko iživljavanje nad
žrtvama.
• Kako je u svemu tome djelovalo
partizansko pravosuđe?
– U početku rata partizansko je pravosuđe djelovalo na revolucionaran
način, bez nekih ustaljenih oblika. Naime, nije bilo jedinstvenih
propisa o organizaciji vojnih sudova, njihovim ovlastima i djelatnosti.
Međutim, rukovodeći se istim ciljem izraženim u krilatici “Smrt fašizmu
– sloboda narodu!”, vojni su sudovi kao revolucionarni organi
jedinstveno ostvarivali svoju namjenu, smatrajući da “treba osuditi sve
ono što nanosi štetu interesima naroda i narodnooslobodilačke borbe”.
Iz sačuvanih dokumenata vidljivo je da su prečesto izricane smrtne
presude za koje nije bilo pravog razloga. To je omogućavala i činjenica
što nije bilo potrebnih i valjanih zakona i uputa. Iako je Uredba o
vojnim sudovima Vrhovnog štaba NOV i PO Jugoslavije od 24. svibnja
1944. značila napredak u vojnom sudovanju, i dalje je pri izvođenju
presuda bilo kršenja osnovnih pravnih načela te nerijetko samovolje
pojedinaca. Sve do donošenja Zakona o vojnim sudovima od 24. kolovoza
1945., vojni su sudovi bili ovlašteni za najvažnija kaznena djela bez
obzira na to je li počinitelj bio vojna ili civilna osoba.
Revolucionarna načela u sudstvu
• Što se tada zbiva?
– Otad se vojni sudovi ograničavaju na vojne osobe i ratne
zarobljenike, odnosno na sve “koji slabe narodnu obranu i odaju vojne
tajne”. U sustavu revolucionarnog sudstva i vojni i civilni sudovi
dobili su posebnu ulogu koja je u Hrvatskoj došla do izražaja osobito
tijekom 1945. i 1946. u mnogobrojnim političkim i montiranim sudskim
procesima. Rukovodstvo partizanskog pokreta istodobno s osnivanjem
organa “narodnih vlasti” oblikuje i novi pravni sustav u Hrvatskoj.
Novi pravni propisi i načela koja je donio ZAVNOH, posebice njegov
Odjel pravosuđa, utvrdili su osnovna “revolucionarna” načela sudskog
sustava u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata i u neposrednom
poraću. Odluka Predsjedništva ZAVNOH-a o zaštiti nacionalne časti
Hrvata i Srba u Hrvatskoj od 24. travnja 1945., kao i nešto kasnije
doneseni Zakon o krivičnim djelima protiv naroda i države od 25.
kolovoza 1945., konačno su odredili kako zaštititi “osnovne tekovine
NOB-a”.
• Zašto do danas svi ti zločini nisu
sankcionirani?
– Koliko je poznato, nakon 1990. podneseno je državnim odvjetništvima u
Hrvatskoj niz prijava protiv počinitelja ratnih i poslijeratnih
zločina. Nije poznato kako su državna odvjetništva na sve to reagirala
te što kane činiti.
• Je li Tito zločinac?
– Dostupni dokumenti i neupitni slučajevi nameću kratak odgovor: da.
• Što kažete na tezu da žrtve
Jasenovca i Bleiburga nisu iste?
– Teza je paušalna, štoviše suluda.
Antifašizam odijeliti od komunizma
Je li moguće u nas odijeliti
antifašizam od komunizma? Jedni tvrde da jest, a drugi da nije jer ne
bi bilo antifašizma bez komunista.
Ne samo da je moguće nego je i potrebno. Naime, potkraj Drugog
svjetskog rata Komunistička partija Hrvatske broji samo nekoliko tisuća
članova, a u redovima NOV i PO Hrvatske više je od 150.000 boraca.
Komunisti su tijekom više desetljeća na različite načine nastojali
revolucionaran i nasilan način preuzimanja vlasti i svoj način vladanja
izuzeti iz kruga totalitarnih ideologija i jednostavno sve prekriti
plaštem antifašizma.