Dan nakon kojeg ništa u svijetu više nije isto

Moj stan u Kijevu nalazi se na najvišem brdu, vjerojatno se to može usporediti s Podsljemenom u Zagrebu. Odande se vidi cijeli grad, i kada sam kupovao svoj stan, smatrao sam to prednošću – pogled na cijeli Kijev, golemi grad, s oko pet milijuna stanovnika, glavni grad Ukrajine.

Tog istog dana, 24. veljače 2022. godine, otprilike u 5:30 ujutro, moja se supruga probudila od zvuka eksplozije i istovremenog poziva na telefonu. Prišla je prozoru i prvo ugledala dim od eksplozija koji se dizao u blizini, a potom je začula i fijuk raketa koje su letjele iznad Kijeva. Moja supruga se napokon javila na poziv. Naša prijateljica, s kojom je još jučer raspravljala o tome kako se Putin nikada u životu neće usuditi napasti Ukrajinu, a kamoli da će ikada gađati raketama civilne gradove, rekla je samo jednu riječ – počelo je!

Sljedećih pola sata moja je supruga lovila sve naše mačke i pse, skupljala sve potrebne dokumente i spremala našu kćer, nakon čega su izašle iz stana, sjele u auto i krenule prema granici s Mađarskom. Od tada je za njih, kao i za milijune Ukrajinaca, započeo put emigracije, novog prisilnog života za koji nitko od nas Ukrajinaca nije bio spreman, štoviše – nikada nismo težili takvom životu. Kao što nitko od nas nije težio ni ovom ratu. Nismo mu težili, a tim više nismo očekivali da će se ovaj rat otegnuti tako dugo – cijele četiri godine, dulje nego što je trajao Hitlerov napad na Sovjetski Savez. I sada je sve više i više očito da će i nadolazeća 2026. godina najvjerojatnije biti godina rata, a ne mira.

Prije četiri godine ovaj dan, 24. veljače 2022., trebao je biti prvi dan snimanja mog dokumentarnog filma koji sam počeo snimati u Hrvatskoj. Film se zvao "Dan nakon pobjede" – i u njegovoj prvoj epizodi, koju sam se pripremao snimati na Trgu bana Jelačića, planirao sam govoriti o Domovinskom ratu u Hrvatskoj te o iskustvu Hrvata u poslijeratnoj obnovi. Jedno od mojih prvih pitanja sugovornicima bilo je: "Što je Hrvatskoj dalo to ratno iskustvo?". Dobio sam za mene vrlo neočekivan odgovor: "Svijet je doznao da smo mi Hrvati. Da postoji i da će postojati takva neovisna država Hrvatska. Sa svojim vrijednostima, vjerom, svojom budućnošću i svojim jezikom".

Sada, četiri godine nakon početka opće invazije, Ukrajinci o sebi mogu reći isto to. Svijet je doznao da postoje Ukrajinci, nacija koja je sposobna obuzdavati Rusiju, čak i u uvjetima kada se pomoć Ukrajini nije pružala po načelu – sve što je potrebno za pobjedu, nego po načelu da "Ukrajina ne smije izgubiti, a Rusija ne smije pobijediti". Tu je tezu izrekao bivši njemački kancelar Olaf Scholz. Ona je značila težnju da se očuva suverenitet Ukrajine i spriječi njezin poraz, ali da se pritom ne dopusti strateška pobjeda Rusije.

Bez sumnje, i svakim danom to se načelo mijenja, a razlog tome su, na prvom mjestu, napori Obrambenih snaga Ukrajine, koje su tijekom ove četiri godine postale, bez pretjerivanja, najmoćnija vojska Europe, i svakako vojska s najvećim ratnim iskustvom u suvremenom ratovanju.

Ukrajina je promijenila samu bit suvremene vojne doktrine svojom aktivnom uporabom asimetričnih sredstava vođenja rata – prvenstveno dronova – od morskih dronova do dronova protuzračne obrane, uspjevši de facto dobiti bitku na Crnom moru, potopivši ključne ratne brodove ruske Crnomorske flote. Ukrajina je također uspjela provesti niz vrlo uspješnih operacija poput operacije "Paučina", kada je jednim udarom, prema različitim podacima, uništeno oko 15 zrakoplova strateškog zrakoplovstva Ruske Federacije.

Prije samo nekoliko dana, Ukrajina je izvršila udar raketama vlastite proizvodnje "Flamingo" na rusku tvornicu koja proizvodi balističke rakete "Iskander" i "Kinžal" u gradu Votkinsku. Udaljenost od Ukrajine do tog grada, koji se nalazi na Uralu, impresivna je – gotovo 1500 kilometara. Dalje iza Urala već počinje Sibir, a gledajući uspjehe Ukrajine u razvoju vlastitog raketnog programa, po svemu sudeći, udari na ruske vojne i naftnoprerađivačke objekte dalje iza Urala za Ukrajinu samo su pitanje vremena.

Bez sumnje, Ukrajina bi voljela da ne mora trošiti vrijeme i napore na hitan razvoj vlastitog raketnog naoružanja i dronova usred rata, ali Ukrajina više nema izbora. Kada se Ukrajina nakon potpisivanja Budimpeštanskog memoranduma odrekla vlastitog nuklearnog oružja, zrakoplova strateškog zrakoplovstva i zaliha raketa – tadašnji čelnici Ukrajine smatrali su da će to biti izvrstan osigurač protiv napada na Ukrajinu. Jer, jamstva o nenapadanju dale su velike nuklearne sile. Zar ne možemo vjerovati velikim i ozbiljnim državama? Sada, kada se rakete lansiraju iz onih istih zrakoplova koje je svojedobno Ukrajina predala Rusiji, kod bilo koje države u Europi javlja se samo jedna želja – brzo obnavljanje vlastitih obrambenih sposobnosti. Jer samo su vlastite oružane snage, kako se pokazalo na primjeru Ukrajine, jamac i osigurač neovisnosti u novom svijetu koji je nastupio na današnji dan prije četiri godine.

U tom vrlom novom svijetu, koji više nalikuje na divlja vremena 19. stoljeća, kada je glavno sredstvo rješavanja bilo kakvih sukoba bio rat, Ukrajinci moraju voditi rat ne samo na bojišnici koja se proteže na gotovo 1200 kilometara, od juga do sjevera, i koja se u posljednje vrijeme pretvorila u zonu ubijanja ("kill zone"), gdje dronovi uništavaju sve u krugu od 20 kilometara od linije dodira. Ukrajinci su prisiljeni odbijati neprestane i masovne udare raketama i "Šahedima" koji uništavaju ukrajinske elektrane tijekom surovih mrazeva, ostavljajući bez struje i topline tisuće ljudi u velikim ukrajinskim gradovima. Vjerojatno je ključni izazov za Ukrajince postao vođenje rata na diplomatskom polju, braneći vrlo jednostavnu i očitu stvar – upravo je Rusija napala Ukrajinu, a ne obrnuto. I ako Putin zaustavi rat – mir će nastupiti odmah; ako se Ukrajina prestane braniti – Ukrajine više neće biti.