Biskup dubrovački mons. Želimir Puljić predsjednik je Biskupske komisije Hrvatske biskupske konferencije za odnose s državom. Povod za razgovor s njim bio je ovotjedni sastanak predstavnika Crkve i Vlade.
Što je postignuto sastankom predstavnika Crkve i Vlade? Koje su bile glavne teme i najvažniji zaključci?
- Na susretu predstavnika HBK-a i Vlade nije se postiglo mnogo. Ali učinjeno je dosta. Svaki je susret dvosmjerna ulica na kojoj se ljudi mogu mimoići i pozdraviti, a mogu se zaustaviti i porazgovarati. Biskupi su se susreli s predsjednikom Vlade i njegovim bližim suradnicima iz pravosuđa, gospodarstva i socijalne skrbi. Pozdravili su se i pokušali popričati o nekim temama od obostranog interesa. Nije bilo dovoljno vremena da se sve elaborira. Ali, postojala je dobra volja da se drugoga sasluša. I pokazala se potreba obostranog informiranja o stvarima od općeg interesa. Stoga i kažem kako nije postignuto mnogo, ali je učinjeno dosta.
Kako bi ocijenili odnose između Crkve i države i jesu li se oni na bilo koji način izmijenili nakon lanjske promjene vlasti?
- Vaše je pitanje kratko, ali i sadržajno. Odnos Crkve i države uvijek je aktualan i interesantan. U svakom vremenu i u svakom sustavu. Jer, odnosi su se kroz povijest mijenjali. Bilo je doba kad su službenici Crkve diktirali pravila ponašanja u društvu. Bilo je također doba kad je svaka djelatnost Crkve u društvu bila smatrana suvišnom, zastarjelom i otuđujućom. Danas u pluralističkom društvu važno je imati ispravan pojam o odnosima između države i Crkve. Jer Crkva se ne podudara s političkom zajednicom, niti se veže uz bilo koji politički sustav. Ona je znak i čuvar transcendentnosti osobe. Najnovijim ugovorima između Svete stolice i RH stvoreni su okviri kako bi država i Crkva, svaka na svom području, bile neovisne jedna o drugoj i autonomne. A obje u službi ljudi i društvenog napretka. Ugovori su neka vrsta protokola u ponašanju, a to traži određeni napor i promjene u mentalitetu.
Javnost je u posljednjem razdoblju obuzimala polemika o biskupskoj poruci o socijalnom stanju u zemlji. Je li o njoj razgovarano na sastanku i što je rečeno?
- Ako pod javnošću mislite i na veliku masu vjerničke javnosti, onda tu nije bilo polemike. Polemika se pojavila kod onih koji nedovoljno shvaćaju ulogu Crkve u društvu. Ili pak ne prihvaćaju kako Crkva jest i želi biti subjekt povijesnih zbivanja. Ona nije apstraktna stvarnost, nego stvarno produljenje Isusove proročke prisutnosti na zemlji. A proroci nikad nisu dobro došli. Pogotovo ne u vlastitom kraju i narodu. No ona se ne može odreći te svoje uloge, bilo to zgodno ili nezgodno. Stoga je bilo dobro čuti uživo primjedbe članova Vlade na najnoviju socijalnu poruku. Ali, i čvrsto opredjeljenje biskupa da će i ubuduće biti uz malog, ugroženog i nesigurnog čovjeka. Pa i uz rizik da se Crkvu krivo shvati i osudi.
U javnosti se različito tumači uvođenje vjerskog odgoja u vrtiće. Je li to plod nečijeg neznanja ili zlobe?
- Smijem li se osvrnuti na vašu riječ javnost ili javno mnijenje?! Tko je taj tko najviše doprinosi stvaranju javnosti ili javnog mnijenja ? Uz odgojne čimbenike, vjeru, okolinu i kulturu usudio bih se spomenuti kako obavijesna sredstva danas igraju veliku ulogu u tome. Pozitivnu ili negativnu. Stoga je velika odgovornost medija u stvaranju određene javnosti. Netko je rekao kako su riječi postale izvor nesporazuma. A trebale bi biti sredstvo sporazumijevanja. Zašto je to tako? Nekad je riječ o nedovoljnoj informaciji. Drugi put gluhoća ili sljepoća za neke stvari. Treći put nedorečenost u izražavanju. Četvrti put (zlo)namjerno krivo prenošenje podataka. Peti put iznošenje stvari izvan konteksta...
Nije onda čudno što se u takvim okolnostima događaju kratki spojevi, gluhi ili pokvareni telefoni. Tako i u pogledu vjerskog odgoja u predškolskim ustanovama. Ugovorom o suradnji u odgoju i kulturi, a u svjetlu načela o vjerskoj slobodi, RH se obvezao poštovati pravo roditelja na vjerski odgoj djece te jamčiti nastavu katoličkog vjeronauka u svim javnim osnovnim i srednjim školama i u predškolskim ustanovama. Riječ je, dakle, o pravu roditelja na vjerski odgoj djece i o obvezi Crkve i društva da se to pravo ostvaruje. Gdje je onda nesporazum? Tko to krivo ili nepotpuno obavješćuje javnost? Znaju li saborski zastupnici kako je 76 posto roditelja odabralo sa svojom djecom i za svoju djecu školski vjeronauk u školskoj 2000./2001. godini? I time stvorili obvezu Crkvi i društvu da se omogući vjeronauk za njihovu djecu. Koga onda zastupaju zastupnici kad za govornicom nastupaju protiv vjerskog odgoja u predškolskim ustanovama?
Što znači Vladino jamstvo da će se poštovati svi ugovori sa Svetom stolicom? Što je u njihovoj provedbi zapinjalo i što tek treba provesti?
- Kad država sklapa međunarodne ugovore, onda oni obvezuju. Neovisno o tome koja ih je vlada ili stranka potpisala. Vladajuća koalicija naslijedila je ugovore sa Svetom stolicom. No u procesu njihova ostvarenja i saborske ratifikacije sudjelovala je u ulozi opozicije. I kao što je sudjelovala u njihovu ostvarenju, tako se moglo pretpostaviti da će se pozitivno očitovati u vezi s održavanjem potpisanih ugovora. Sigurno, ugovori se mogu i raskinuti. Jednostrano ili obostrano. Ali, za to su potrebni valjani i ozbiljni razlozi.
Kad je riječ o potpunom oživljavanju nekih dijelova ugovora, ima dosta neučinjena posla i ugovorenih obveza koje treba ispuniti. Promjene na vlasti zakočile su neke vidove oživljavanja. Saborsko izglasavanje Zakona o blagdanima u suprotnosti s Ugovorom i pogrešno intonirana diskusija u Saboru o vjerskom odgoju u predškolskim ustanovama dale su povoda u javnosti kako vlast ne uzima ozbiljno ugovore sa Svetom stolicom. Stoga je bilo dobro čuti predsjednika Vlade i druge sudionike susreta kako potpisani ugovori obvezuju i valja ih poštovati.
U priopćenju nakon sastanka spomenuta su i neka otvorena pitanja o kojima tek treba raspravljati. Koja su to pitanja i koji je stav Crkve o njima?
- Dosta je otvorenih pitanja koja su spomenuta u tom razgovoru, a mogla bi biti obostrano interesantna: ljudska prava, dostojanstvo, gospodarstvo, socijalna skrb, globalizacija, europeizacija, sudstvo (Haag), dijalog, tolerancija, vjera, kultura, Crkva i civilno društvo. I dok se svi slažu u tome kako je država svjetovna, laička stvarnost, te treba graditi civilno društvo, poteškoće se javljaju kad se počne govoriti o ulozi vjere i religije u tom društvu.
Neki smatraju kako je vjera strogo privatna stvar, za neke je ideološki opasna za civilno društvo, za druge opet potrebna i korisna. U toj šumi različitih stavova i uvjerenja potpisani ugovori između Svete stolice i RH daju dobre okvire pozitivnog vrednovanja vjere i Crkve. Crkva se zbog svoje službe i mjerodavnosti ne podudara s političkom zajednicom niti se veže uz bilo koji politički sustav. A obje su u službi osobnog i društvenog poziva istih ljudi. Uz navještaj istine o čovjeku, Crkva uz vjerničko svjedočanstvo osjeća se pozvanom izricati i moralni sud. I o stvarima koje se odnose na politički poredak kad to traže temeljna prava ljudske osobe ili spasenje duša. Takve prosudbe ne treba tumačiti miješanjem u svjetovne stvari države. Dapače, kad Crkva to ne bi činila, izdala bi svoje poslanje. Zato odnos Crkve i države zahtijeva potrebitu zdravu suradnju.
Najnoviji zakon o vjerskim zajednicama, koji se tek treba prihvatiti, sigurno će pridonijeti uspostavljanju normalnih, zdravih uzajamnih odnosa društva s vjerskim zajednicama. A ugovori potpisani između Svete stolice i RH hrabar su povijesni čin traženja novih putova i utiranja novog načina suživota na temeljima najsuvremenijih shvaćanja vjerske slobode utemeljene na ustavnim načelima, dokumentima o ljudskim pravima i crkvenim zakonima te dokumentima Drugoga vatikanskog sabora.
Jesu li dogovoreni načini dalje komunikacije između Crkve i države?
- Na temelju tih ugovora postoji strukturalna povezanost komuniciranja na razinama komisija i povjerenstava između države i Crkve. Tome treba dodati i nakanu HBK da komunikaciju s predstavnicima vlasti redovito održava i preko Stalnog vijeća.
Razgovarao Zvonimir Despot