Čedo Prodanović, prvi advokat neprevedene fikcijske proze objavljene lani i preklani u Hrvatskoj

Autentični stari Zagrepčanin, lišen većine folklornih okolnosti toga pojma. Sjećam se - on to zasigurno ne pamti, jer mu nije potrebno - kako sjedim u predsoblju staroga građanskog stana, negdje na Britancu ili na Zelengaju, svakako u onom dijelu grada gdje se vazda sjetim Krleže i Krležinih dana u Vranešićevom sanatoriju, i čekam ga na intervju. Zbivalo se to početkom tisućljeća, možda u posljednja doba moga istinskog novinarenja, kada sam uživao upoznavajući ljude iz raznih oblasti, uglavnom stanovnike Zagreba, i razgovarajući s njima uglavnom o njihovim poslovima i o okolnoj zbilji. Bili su to intervjui za tjedne novine, dužine između sedam i petnaest novinskih kartica (između 12.600 i 27.000 slovnih mjesta, skupa s proredima), s kratkim uvodnim tekstovima. Razgovore, koji bi obično trajali do sat i pol, snimao sam na mikrokazete, s kojih ću poslije skidati i uobličavati intervju. Ustvari, snimao sam za svaki slučaj, i da sugovornik ne posumnja u moj posao, a zapravo sam cijeli intervju istresao iz glave. Bila je to moja mala tajna, dok god sam se bavio poslom intervjuiranja.