Brutalnija kritika predsjednice nego premijera

Pozitivne reakcije na istup Dalije Orešković u Nedjeljom u 2, unatoč i gafovima koje je imala, govore koliko birači lijevog centra grčevito traže novo političko lice. Bivša čelnica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa i s tim je gafovima očito osvajala simpatije na ljevici, ali pitanje je prolazi li to kod zahtjevnijih birača, osobito u političkom centru.

Orešković je posljednja koja smije reći da je Povjerenstvo “otupilo svoju oštricu do neprepoznatljivosti”. Čak i da je to očigledno, a ona to nije argumentirala. To je neprimjereno to više jer u peteročlanom Povjerenstvu dvoje je članova iz sastava kojem je ona predsjedala. To što se Plenkovićev HDZ osvetnički obračunao pri glasovanju o reizboru Orešković, ne znači da zato treba širiti institucionalni defetizam, posebno ne netko u odnosu na koga je prvi dojam kako to čini iz osobnih motiva, a pri čemu mu je izgradnja institucija navodno jedan od najvažnijih političkih ciljeva.

Što je Orešković kao budućoj političarki trebao onakav, koliko god efektan za lijeve populiste, seksistički i protuistanbulski napad na predsjednicu države za koju ne zna “je li to zbog umjetnih trepavica ili je potkapacitirana, ali nešto joj magli pogled na stvarni život hrvatskih građana”. I to što je predsjedničin rad ocijenila “nulom” zapravo je argument da je Kolinda Grabar Kitarović možda bila i u pravu kad je govorila kako Orešković vodi “osobni rat protiv mene”. Potpisnik ovih redaka i dalje misli da predsjednica nije bila u pravu. Ali, u kritici predsjednice države Orešković je bila brutalnija nego prema premijeru, što joj se s gledišta položaja žena u hrvatskoj politici može zamjeriti barem jednako kao što ona zamjera predsjednici što se nije založila za žene koje svjedoče o tomu kako su izložene trpljenju boli i poniženju kod kiretaža.

Orešković mora i sama voditi računa da radeći na svojoj osobnoj političkoj promociji, što uzgred zamjera predsjednici, ne kompromitira instituciju za koju je svojim profesionalnim pristupom i sama toliko doprinijela. Dalija Orešković sasvim je sigurno ostavila snažan dojam i kad je kao vjernica ukazala na neravnopravnost drugih religija u obrazovnom programu, odnosno na elemente “segregacije” prema učenicima koji ne pohađaju katolički vjeronauk u situacijama kad je taj predmet usred, a ne na početku ili kraju školske satnice.

Ali, govoreći o tomu kako je vjeronauku mjesto u sakralnim objektima, utopila se u lijevom populizmu te je upala i u kontradiktornosti kad je potom spomenula kako su njezina djeca kao katolici bila u židovskom vrtiću, te zatim isticala pozitivna iskustva koja su tamo dobila u smislu prihvaćanja različitosti. I to govori kako je bitan sadržaj, a ne forma. Religijski sadržaj može služiti povezivanju i toleranciji u društvu bez obzira odvija li se u sakralnom objektu ili u školi ili vrtiću. Štoviše, u potonjem slučaju donekle i pod civilnim nadzorom.

Unatoč tim gafovima, istup Dalije Orešković bio je jedan od uvjerljivijih i dojmljivijih koji se još od odlaska Zorana Milanovića mogao čuti u dijelu političkog spektra od centra na lijevo. Dakako, imajući u vidu da Orešković još “leti” na krilima vjerodostojnosti koje je izgradila na poziciji predsjednice Povjerenstva za sukob interesa. Pokazala se ne samo kao moguća prijetnja SDP-u, premda ne najveća jer je SDP sam sebi najveća prijetnja, već i Plenkovićevu HDZ-u, koji nepovratne gubitke na desnici namjerava kompenzirati upravo u lijevo-centrističkom dijelu političkog spektra koje muči kriza političkog liderstva.

Ne zaboravimo, najveće izborne bitke u Hrvatskoj se događaju u središnjem dijelu političkog spektra, pokazala su istraživanja Instituta Ivo Pilar. Orešković se, sudeći i po reakcijama medija i društvenih mreža, nametnula kao politički potencijal. Ali, to je tek prvi korak.

Jedan čovjek znači puno, ali u aktualnom izbornom sustavu ne znači ništa ako slična kvaliteta nije strateški raspodijeljena po značajnom broju izbornih jedinica. Pronaći lica koja vjerodostojno nose određenu programsku ideju i koja u široj javnosti nešto znače, najsuptilniji je dio svakog političkog projekta. Jer, sam program našim biračima malo ili ništa ne znači jer su ga i ozbiljne stranke toliko puta iznevjerile, a ponekad se i glavni konkurenti razlikuju tek oko ideoloških stavki.

Uspije li Orešković u tomu, mogla bi i Plenkoviću pomrsiti račune više nego vukovarski i referendumski buntovni glasovi, koji će se raspršiti na više desnih opcija, od kojih će, ako se ne ujedine, najveće koristi po D’Hondtu imati HDZ.

>> Pernar Plenkoviću: 'Vi ste kralj štakora!'

Video: Sabor TV