Tijekom 87 dana opsade Vukovara na grad je ispaljeno oko 6,5 milijuna projektila, pri čemu je direktna materijalna šteta procijenjena na nekadašnjih 9,5 milijardi kuna. Iako u gradu gotovo da nije bilo čitave kuće, najstrašnija priča Vukovara je broj stradalih. O razmjerima stradanja i počinjenih zločina govori i činjenica da je u Vukovaru ubijeno ili poginulo 2717 građana te da se i danas na popisu nestalih nalaze imena čak 328 Vukovaraca. – Vukovar je grad prepun neispričanih priča i grad koji se žrtvovao za potrebe stvaranja slobodne i neovisne Hrvatske. Ovdje svaka kuća ima neku svoju ratnu priču od kojih je velika većina njih nepoznata. Vukovar nije "grad heroj" nego je to "grad heroja" – često se može čuti od vukovarskih branitelja kada govore o svome gradu.
Ono što im uvijek bude posebno drago je kada vide koliki broj građana iz cijele Hrvatske i inozemstva dolazi 18. studenog u Vukovar kako bi odali počast stradalima. Tako je i ove godine u Koloni sjećanja bilo na desetke tisuća ljudi koji su hodali od vukovarske bolnice do Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata gdje su položeni vijenci i služena sveta misa. Među svim tim građanima bilo je branitelja, građana, male djece pa sve do onih najstarijih koji teško hodaju, ali su bili dio Kolone. – Vukovar oduvijek za mene, kao i brojne druge građane Hrvatske, ima posebno značenje. Kada se vide sve one ratne slike razrušenog grada, slike iz bolnice, a onda znamo i što se događalo u Veleprometu i na Ovčari, jasno je da je ovdje bio pravi pakao. Hodam već godinama od svojih Požeških Sesveta do Vukovara u spomen na sve ubijene i nestale Vukovarce. Međutim, od 2015. godine Vukovar za mene ima dodatni značaj jer je na putu prema Vukovaru, 21. studenog, u prometnoj nesreći smrtno stradao moj sin Tomislav koji je išao prema Vukovaru kako bi odao počast stradalima – kaže nam kroz suze Ivan Šedevi.
Dodaje kako će do Vukovara hodočastiti sve dok bude mogao hodati u spomen na Vukovar i njegove žrtve ali i svog 31-godišnjeg sina koji je bio pripadnik Hrvatske vojske, oženjen i čija je supruga bila tada trudna. – To je najmanje što mogu učiniti za Vukovar i mog Tomislava. Drago mi je i kada vidim koliko se svake godine ljudi okupi u Vukovaru, a vjerujem da bi bilo i više, ali nisu svi u mogućnosti da dođu. Vukovar je za sve nas nešto posebno – kaže nam u dahu Šedevi. Kolona sjećanja iz godine u godinu prepuna je ljudi koji s puno emocija dolaze u grad da na taj način odaju počast Vukovaru i njegovim braniteljima za sve što su učinili u jesen 1991. godine.
– Već nekih 15-ak godina obvezno dolazim 18. studenog u Vukovar i tako će biti sve dok budem mogla dolaziti. Svake godine, koračajući u Koloni sjećanja kroz grad, razmišljam o tome kakve su sve patnje ti ljudi proživljavali tijekom tih mjeseci. Koliko god da je Hrvatska učinila za obnovu i razvoj Vukovara, to je malo za ono što je Vukovar dao Hrvatskoj i toga uvijek moramo svi biti svjesni – ističe Slavica Katić iz Zagreba. Slične su priče i ostalih hodočasnika s kojima smo jučer razgovarali, ali su ipak najteže članova obitelji nestalih koje 34 godine uzalud tragaju za svojim najmilijima. Jedna od njih je Marija Šestan koja 34 godine ne zna ništa o sudbini svog sina Tomislava osim toga da je poslije sloma obrane Borova naselja odveden u Borovo Selo, odakle mu se gubi svaki trag.
– Teško je živjeti s tim, ali nam druge nema. Čast je zapaliti svijeće i staviti cvijeće na grobove ekshumiranih i identificiranih, ali nama koji još tražimo svoje najmilije to nije isto. Godine prolaze i sve je teže, a mi ništa ne znamo. Sve smo stariji, nas je sve manje i bojim se da neću doživjeti da pronađem svog sina kako bih ga pokopala i konačno i ja imala gdje da zapalim svijeću i donesem cvijeće – kaže Šestan. U Koloni sjećanja bio je i ratni zapovjednik 204. Vukovarske brigade Branko Borković koji je rekao kako u koloni susreće razne ljude, što ga obraduje jer vidi da su poznanici živi ali i da se onda prisjete onih koji više nisu s nama.
– Radost nam donose mladi kojih je svake godine puno. Raduje me što su prepoznali da je ovo temelj Hrvatske i na tom temelju grade budućnost. Međutim, i dalje su najveći problem naši brojni nestali. Priču ćemo zaokružiti kada ih pronađemo. Netko će od nas iz rata jednom ostati posljednji i ugasit će svjetlo na groblju, ali znam da je budućnost Hrvatske u sigurnim rukama – rekao je Borković. U Koloni sjećanja prvi je put kao gradonačelnik Vukovara bio i Marijan Pavliček, koji je rekao kako je Vukovar tijekom godina dobio posebno mjesto među građanima Hrvatske.
Tridesetoro djece povratnika
– Imamo na stotine spomenika diljem Hrvatske, ali Kolona sjećanja je živi spomenik. Žrtva Vukovara ušla je u kolektivnu svijest našeg naroda. Međutim, treba znati i da Vukovar živi 365 dana u godini i da se sustavno razvija. Tako je grad prošli mjesec imao najveći broj zaposlenih u zadnjih 25 godina od mirne reintegracije, a imamo i najave novih investitora koji trebaju osigurati nova radna mjesta.Posebno nas raduje da samo ove godine u osnovnim školama imamo 30-ero djece iz povratničkih obitelji koje žele svoju budućnosti graditi u ovome gradu – izjavio je Pavliček.
Prigodnim programom i Kolonom sjećanja jučer je obilježena i obljetnica stradanja mještana Škabrnje, gdje su pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojba počinili jedan od najstrašnijih zločina u Domovinskom ratu. U pokolju u Škabrnji ubijeno je 63 Hrvata, od čega 48 civila i 15 branitelja. Svaka obitelj u Škabrnji je nakon tog dana bila zavijena u crno.