Bivšoj zatvorenici posao desetljeća

U Podrutama pokraj Novog Marofa za petnaestak dana počinje raditi prva hrvatska tvornica za preradu PET-ambalaže u nove finalne proizvode u koju su Barbara Bešenić i njezin sin Krunoslav uložili čak 16 milijuna eura.

Posao za 170 radnika
Prozivana kako je za taj unosan posao gospodarenja otpadom od države nezasluženo dobila milijune, Barbara Bešenić tvrdi kako u tome nema nimalo istine. Točno je, kaže, da prerada PET-ambalaže, koja se može nebrojeno puta reciklirati  a bez nje ne može nijedna prehrambena industrija  donosi bogatstvo. No, dok su drugi čekali i kalkulirali koliko im još ostaje da besplatno onečišćuju i koliko smo još daleko od Europske unije, koja neće tolerirati zatrpavanje plastike na Jakuševcu, Bešenićka se još prije četiri godine prihvatila posla.

Posljednje dvije intenzivno prikuplja potrebne dozvole i postavlja strojeve za sortiranje, pranje, preradu i regranuliranje PET i ostale plastične ambalaže. U taj je pothvat, priznaje, uložila više od 100 milijuna kuna. Od Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost dobila je samo subvenciju kamate u iznosu od tri milijuna kuna, kojima će urediti pogon, te 1,7 milijuna kuna zajma za pročistač otpadnih voda.

Samo su u laboratorije, koji će u skladu sa standardima Svjetske zdravstvene organizacije pomno pratiti svaku fazu reciklaže do finih granulata, uložena dva milijuna eura. U četiri smjene u tvornici će raditi 170 zaposlenih, a imat će i oko 400 kooperanata.

Tona otpada 200 eura
S obzirom na količinu otpada, od kojeg je dio usitnjen završavao u izvozu za Kinu, tendencija je, a to je i cilj države, da se sav ambalažni otpad  za koji su stranci plaćali i 200 eura po toni  prerađuje "kod kuće".

 Korisni otpad zatrpavamo na smetištu ili ga izvozimo kako bi nam ga drugi preradili  i opet prodali, što nema veze s pameću. Zašto ga sami ne bismo prerađivali  pita B. Bešenić, koja je prvi projekt za preradu ambalažnog otpada napravila još 1987. godine. Od 20.000 tona ambalažnog otpada, koliko se prikupi samo od boca, BBS planira preraditi čak polovicu.

No, i da nije dočekala unosan posao s preradom otpada u Hrvatskoj, tvornica BBS već dvije godine ima ugovor s tvrtkom Slopak o preradi slovenskog ambalažnog otpada. Ulaskom u EU Slovenci su, naime, obvezni zbrinuti 35 posto svog ambalažnog otpada, a kako nemaju tvornicu za preradu čvršće PET ambalaže  osim za najlon i drugi mekani polietilen  sav bi posao obavio upravo BBS  kaže Barbara Bešenić.

Koliko ambalažnog otpada godišnje proizvedu Hrvati, još je nepoznanica. Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost zasad barata brojkama od otprilike 1,7 milijardi boca koje godišnje cirkuliraju tržištem, od kojih je oko 500.000 staklenih. Da bi ih napunili, hrvatski ih proizvođači najprije moraju uvesti i to u predoblicima vrijednim čak 20 milijuna eura godišnje koji se oblikuju neposredno prije punjenja.

Iako se već više od deset godina ne pojavljuje u medijima, Barbara Bešenić nije nepoznata javnosti. Bivša direktorica tvornice za proizvodnju poliesterskih vlakana u Varaždinu bila je 1987. i 1988. godine često spominjana zbog afere Viko Vartilen. S čelnicima nekadašnje velike varaždinske tvornice obuće Viko optužena je za izdavanje mjenica bez pokrića. Tvrdilo se da je scenarij afere napisan u Beogradu. Bila je određeno vrijeme u ženskom zatvoru u Požegi. Nakon raspada bivše države i osamostaljenja Hrvatske, vratila se gospodarskoj djelatnosti. Ponovno je bila direktorica u Vartilenu. Poduzeće nije uspjela izvući iz poslovnih teškoća. Tvornica je otišla u stečaj, poslije je prodana. Bila je i predsjednica Društva političkih zatvorenika Varaždina i saborska zastupnica HDZ-a. (Ž. P.)