Subota 4. veljače O demografskoj revitalizaciji brinu se oni koji su raselili Hrvatsku. Premijer Andrej Plenković izjavljuje: "Demografska revitalizacija najvažnija je tema za budućnost Hrvatske". Nadajmo se da sadašnji predsjednik Vlade u toj budućnosti neće biti u Banskim dvorima kako Hrvatska ne bi ponovila katastrofu iz njegova dva mandata u kojima je postala treća najraseljenija zemlja u Europi. U vrijeme ove vlasti iselilo se oko 400.000 Hrvata, a vidjeli smo kakav je fijasko doživio pokušaj Vlade da novcem gastarbajtere nagovori na povratak – nuđeno im je 200.000 kuna, no nije došao gotovo nitko.
Od Tuđmanove smrti, a i dok je još bio živ, o ulasku u EU govorilo se i pisalo kao o spasu, a kad se taj "spas" 2013. godine dogodio, iseljavanje se ubrzalo, a i pojačala se grabežljivost stranaca za hrvatskim bogatstvima – ostali smo bez banaka, nastavili smo prodavati strateške državne tvrtke, poljoprivredno zemljište, vode, hotele, obalu, telekomunikacije i drugo. S Plenkovićem je obožavanje EU doseglo vrhunac, a sad nam nudi "demografsku revitalizaciju" u budućnosti koju je sam učinio beznadnom. I svojim najvećim "uspjesima" – ulaskom u eurozonu i u Schengen – zapravo je strancima olakšao iznošenje golemih profita iz Hrvatske, a Hrvatima – iseljavanje.
Nedjelja 5. veljače
Koja je dobričina taj Putin, obećao je da neće ubiti Zelenskog!
Bivši izraelski premijer Naftali Bennett objavio je Putinovo obećanje s početka agresije na Ukrajinu: "Neću ubiti Zelenskog". Gle kako je to dobar čovjek! Humani zločinac! Samo što nije rekao – poubijat ću sve Ukrajince, ali ne i Zelenskog. Bar možemo reći da nije fasciniran "primitivnom" psihologijom Indijanaca koji se razbježe kad im pogine poglavica. Bennett tvrdi da je o svom razgovoru s Putinom u Moskvi telefonski obavijestio Zelenskog, koji je potom objavio video iz svog ureda u kojem je rekao da se "ne boji za svoj život". Ako je sve to istina i ako je Zelenskog doista ohrabrila Putinova izjava, rat u Ukrajini dobiva novu dimenziju, za neke možda i zastrašujuću – Ukrajinci mogu ginuti, najvažnije je da Zelenski nije u opasnosti. Ali teško je zamisliti da bi Rusi poštedjeli ukrajinskog predsjednika kad bi bili u prilici da ga smaknu, a teško je i zamisliti da je Zelenski baš posve povjerovao Putinu. Stoga je nejasno što je svojom objavom htio postići bivši izraelski predsjednik, ne misli valjda i sam kao Putin koji bi pregazio cijelu Ukrajinu i poubijao sve Ukrajince, ali i pokazao svoje zlikovačko čovjekoljublje tako što bi sačuvao Zelenskog. Da vlada ukrajinskom propašću.
Ponedjeljak 6. veljače
Mogu li se promijeniti Vučić, Vulin, Dačić i drugi velikosrbi?
Neki su se hrvatski komentatori u posljednje vrijeme bavili promjenom u retorici srbijanske službene politike i medija o Hrvatskoj – više nas ne napadaju žestoko kao prije, ne nazivaju ustašama i očito imaju neke namjere. No čim je naš list objavio intervju s kosovskom pedsjednicom Vjosom Osmani, opet je po starom, opet smo optuženi za hrvatsko-albansko neprijateljstvo prema Srbiji i opet smo ustaše. Može li bez promjene vlasti u Srbiji uopće biti promjene u odnosu Beograda prema Hrvatskoj? Kako se može promijeniti Vučić koji je u vrijeme rata u Glini srbijanskim vojnicima držao huškačke govore, ili Dačić koji je bio prvi do Miloševića u Socijalističkoj stranci u vrijeme agresije ili Vulin koji ne može spomenuti ni Hrvatsku ni Hrvate a da ih ne poistovjeti s NDH i ustašama? Srbijanska vlast i mediji mogu taktizirati jer im je Hrvatska potrebna zbog Europske unije, ali ako se dovede u pitanje njihovo velikosrpstvo, uloga u agresiji na Hrvatsku, BiH ili Kosovo, njihova laž o protjerivanju Srba iz Hrvatske, o "zločinačkoj Oluji" – uzalud je onda i EU i moguća korist od ublažavanja optužbi protiv Hrvatske i drugih susjeda. Uostalom, Srbija i EU ne mogu biti iz iste rečenice.
Utorak 7. veljače
Dok nam ugled u svijetu raste, hrvatska djeca gladuju
Kako se osjećate kad pročitate ovaj današnji naslov – "Svijet ne uspijeva nahraniti svoju djecu: U Hrvatskoj 14.000 djece živi u dubokom siromaštvu". Dobro svakako ne, ali vrlo brzo se možete utješiti ako se sjetite kako nam je premijer čestitao novu godinu, ovu u kojoj upravo živimo, rekao je: "Vlada će Hrvatsku i dalje voditi prema boljitku i razvoju". U tom "boljitku i razvoju" ne samo što djeca gladuju nego su pučke kuhinje sve krcatije, a siromašnih je sve više. Je li to "sve veći ugled Hrvatske u Europi i svijetu" o kojem govori Plenković? Najgore je za vlast kad nema osjećaj srama, kad ističe uspjehe (Schengen, euorozona...) koji za bolji život građana ne znače ništa nego im, dapače, taj život čine sve lošijim. I kad spominje ankete u kojima je HDZ "daleko ispred svih", ali izostavlja podatak iz istih tih anketa prema kojem i do 80 posto Hrvata misli da Hrvatska "ide u krivom smjeru", a za zanemariv postotak taj smjer je dobar. Uz naslov spomenut na početku objavljena je slika izgladnjele afričke djece koja izaziva jezu. Ne sjećam se da je takva slika o gladnoj djeci u Hrvatskoj i svijetu objavljena za bilo koje vlasti u Hvatskoj otkad smo samostalna država. Koji ures Lijepe Naše!
Srijeda 8. veljače
Potres je cijeli planet pretvorio u veliku stradalu obitelj
Velike tragedije, kao što je potres u Turskoj i Siriji, izazivaju i velike boli širom svijeta. Svijet se pretvara u jednu obitelj i doživljava ih kao da mu se u obitelji i događaju. Vidi u njima svoju vlastitu nesreću, kao da su se na njega i njegove srušile zgrade u Turskoj i Siriji, kao da su poginuli članovi njegove najbliže rodbine. Milijarde ljudi ispred malih ekrana, ispred naslova, tekstova i slika u drugim medijima, živi s turskim i sirijskim ruševinama i stradava pod njima ili u njima traži svoje najmilije. Potres je pogodio Tursku i Siriju, ali i cijeli planet. Zaplakali su i oni najtvrđeg srca, i oni su kao i svi drugi Turci i Sirijci. U tom strašnom potresu ima nešto čega nema ni u jednoj drugoj stravi, on dolazi ispod svih nas, iz utrobe Zemlje, koja se još nije dokraja formirala i nikad neće i koja će uvijek uzimati žrtve svoga neprekidnog nastajanja. Nikad neće biti sigurna u sebe kao što neće biti sigurno ni čovječanstvo koje je nastanjuje. Ne postajemo samo braća stradalima nego još više – postajemo oni sami. Ne gledamo samo slike iz dvije potresene zemlje nego smo i sami te slike. Kad ih gledamo, istog bismo se časa htjeli naći tamo i biti u užasu svoga zavičaja.
Četvrtak 9. veljače
Ćiri će se pripisivati i sve buduće velike pobjede
Umro je Miroslav Ćiro Blažević, najveći. Pričao mi je jedan prijatelj kako je kupovao sako, svidio mu se jedan koji je oblačio i svlačio i stalno ponavljao kako je skup. Odjednom je iza leđa čuo glas: "Nije skup, uzimaj". Ćiro mu je platio sako, a to je samo jedna od mnogih priča o njegovoj darežljivosti, a i ja još čuvam ne baš jeftini sat koji mi je poklonio na jednom piću u Tkalčićevoj u Zagrebu. Ta darežljivost i nesebičnost bila mu je druga najistaknutija osobina, a prva mu je bila strast za pobjedama. Sa svojim bijelim šalom u Maksimiru je pobjeđivao i prije utakmice, publika je s najvećim nestrpljenjem čekala kada će se pojaviti na igralištu, a kad bi se pojavio, oduševljenje je bilo veće nego kad bi Dinamo postigao gol. Bio je više od pobjede, od gola, nogometa, reprezentacije..., bio je božanstvo. Bio je veliki Hrvat, ali to nikome nije smetalo. Premda ga podosta godina nije bilo u nogometu, nitko mu po popularnosti među navijačima, a i onima koje nogomet malo zanima nije bio ravan.
Još Ćiri ne treba reći posljednje "hvala", nogometu će sa svojom ostavštinom pridonositi sve dok se u Hrvatskoj igra, a u zasluge će mu se upisivati i pobjede veće od njegovih, kao što sada čini Dalić.
Petak 10. veljače
Demografska stvarnost kaže – Istra je hrvatskija od mnogih drugih
Čitamo naslov – "Čak 5% stanovnika Istre po narodnosti se smatra Istranima". Ali iz samog teksta se vidi da se riječ "čak" mirne duše može zamijeniti riječju "samo", jer, kako kaže demograf Dražen Živić, "s obzirom na to što je i kako je bilo proteklih 30 godina u Istri, bilo bi očekivano da je taj udio stanovništva koji se izjašnjava Istranima i veći". Jer, u Istri se od osamostaljenja do danas isticao ne samo istarski identitet nego i poseban identitet koji bi mogao ići nekakvoj vrsti regionalizma ili političke autonomije.
Taj je udio Istrana osjetno veći od udjela drugih regionalnih identiteta u Hrvatskoj, ali ipak manji je od onoga što se moglo očekivati s obzirom na jačinu, ustrajnost i dugotrajnost inzistiranja na tome da je Istra nešto posebno u odnosu na ostalu Hrvatsku. A u pozitivnom nacionalnom smislu Istra je danas doista nešto posebno. Dok se na sve strane jadikuje zbog selidbe u inozemstvo, pada nataliteta i demografske katastrofe, Istarska je županija možda jedina koja nema demografske minuse – svake je godine sve više doseljenih i novorođene djece. Stoga bismo mogli reći – ne samo da Istra nije dovoljno hrvatska nego je hrvatskija od mnogih drugih.
>> VIDEO: Banožić: Na pad broja ročnika utjecala ruska agresija na Ukrajinu