Balističke rakete dugog dometa postale su najubojitije oružje modernog ratovanja i jedna od najvećih prijetnji sigurnosti Izraela. Sukob s Iranom pokazao je koliko čak i najnapredniji protuzračni sustavi imaju problema s presretanjem hipersoničnih projektila velike brzine i razorne moći. Upravo zato predstavljanje nove turske interkontinentalne rakete izazvalo je veliku pozornost vojnih analitičara i sigurnosnih službi diljem svijeta, posebno u Izraelu, gdje se sve češće govori o rastućoj prijetnji iz Ankare.
Geopolitička poruka
Turska je na Međunarodnom sajmu obrambene, zrakoplovne i sigurnosne industrije SAHA 2026 u Istanbulu predstavila svoju prvu domaću interkontinentalnu balističku raketu nazvanu "Yildirim Khan". Riječ je o hipersoničnom projektilu dometa približno 6000 kilometara, sposobnom razvijati brzinu između 9 i 25 maha, što ga svrstava među najnaprednije raketne sustave današnjice.
Zbog ekstremne brzine i manevarskih sposobnosti takve rakete izuzetno je teško presresti čak i najsofisticiranijim sustavima protuzračne obrane. Raketu pokreće tekući dušikov tetroksid uz četiri raketna motora, a može nositi bojnu glavu tešku do 3000 kilograma. Turski ministar obrane Yaşar Güler tijekom predstavljanja poručio je kako je turska obrambena industrija prošla transformaciju i postala sustav sposoban razvijati najmodernije vojne tehnologije. Naglasio je da je razvoj "Yildirim Khana" rezultat dugoročnog strateškog planiranja i političke odlučnosti Ankare da postane globalna vojna sila.
Mnogi vojni analitičari smatraju da predstavljanje ove rakete nije slučajno te da nosi jasnu političku i geopolitičku poruku. Posljednjih mjeseci odnosi između Turske i Izraela dosegnuli su najnižu razinu u modernoj povijesti. Rat u Pojasu Gaze, sukobi oko Sirije te rastuće napetosti na istočnom Mediteranu dodatno su pogoršali odnose između Ankare i Tel Aviva.
U turskim političkim i sigurnosnim krugovima sve je izraženije uvjerenje da Izrael Tursku vidi kao budućeg regionalnog protivnika. Dodatnu zabrinutost izazvale su izjave izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, koji je u više navrata upozoravao da nakon obračuna s Iranom Izrael neće dopustiti stvaranje ni šijitskog ni sunitskog vojnog saveza na čijem bi čelu bila Turska na Bliskom istoku.
Prema njegovim riječima, svi regionalni vojni blokovi koji jačaju vlastitu moć imaju isti cilj, slabljenje ili dugoročan nestanak izraelske države. Upravo zbog toga mnogi smatraju da razvoj turskih balističkih raketa predstavlja novu fazu utrke u naoružanju na Bliskom istoku. Nakon iskustva s iranskim projektilima Izrael je postao svjestan da budući ratovi više neće ovisiti samo o zrakoplovstvu i tenkovima, nego prije svega o hipersoničnim raketama koje mogu probiti gotovo svaki obrambeni štit.
Turska je sada jasno pokazala da želi biti među državama koje posjeduju upravo takvu moć. Gotovo svi analitičari i promatrači slažu se da mogućnost izravnog sukoba između Turske i Izraela više nije samo teorijska prijetnja, nego scenarij o kojem se ozbiljno raspravlja u političkim, vojnim i sigurnosnim krugovima Bliskog istoka. Najveći problem leži u činjenici da obje države žele dominaciju na Bliskom istoku.
Recep Tayyip Erdoğan posljednjih godina vodi politiku snažnog regionalnog širenja utjecaja, od Libije i Kavkaza do Sirije i istočnog Mediterana. Ankara želi biti vodeća muslimanska sila i zaštitnik palestinskog pitanja, dok Izrael nastoji očuvati stratešku i vojnu dominaciju te izgraditi novi regionalni poredak u kojem bi imao ključnu ulogu. Upravo tu dolazi do izravnog sudara interesa. Rat u Gazi dodatno je radikalizirao odnose.
Erdoğan je postao jedan od najžešćih kritičara izraelske politike prema Palestincima, optužujući Izrael za masovne zločine i agresiju. S druge strane, izraelski politički i sigurnosni establišment Tursku sve češće vidi kao državu koja podržava Hamas i širi antiizraelski utjecaj među muslimanskim zemljama.Yoni Ben Menachem iz Jerusalem Center for Security and Foreign Affairs upozorava da se Turska sve više pojavljuje kao strateška prijetnja Izraelu.
Tvrdi da Erdoğanova politika ide dalje od javne retorike te poručuje: Turska je novi Iran. Ben Menachem smatra da Ankara radi na stvaranju sunitskog bloka na Bliskom istoku, uz pretpostavku slabljenja Irana, što bi otvorilo regionalni vakuum. Taj bi prostor, prema njegovoj procjeni, Turska mogla popuniti sa Saudijskom Arabijom, Egiptom i Pakistanom, mijenjajući ravnotežu snaga u regiji. Takva retorika stvara atmosferu trajnog neprijateljstva u kojem obje strane više ne skrivaju međusobno nepovjerenje. Dodatni problem predstavlja Sirija nakon pada režima Bashara al-Assada, gdje je sigurnosni vakuum otvorio prostor za geopolitičko nadmetanje. Turska nastoji učvrstiti utjecaj na sjeveru i spriječiti jačanje kurdskih snaga, dok Izrael želi zadržati vojnu slobodu djelovanja i spriječiti nove neprijateljske saveze. Sve češće djelovanje na istom prostoru povećava rizik da će doći do izravnog incidenta. Napetosti dodatno pojačava istočni Mediteran. Sukob oko plinskih nalazišta, pomorskih granica i energetskih koridora doveo je Tursku u ozbiljan sukob s Grčkom i Ciprom, dok Izrael posljednjih godina razvija bliske vojne i energetske odnose upravo s Atenom i Nikozijom.
Dugoročna prijetnja
Ankara taj savez vidi kao pokušaj izolacije Turske iz energetskih projekata i strateškog okruživanja. Zbog toga Turska sve češće izraelsko-grčko-ciparski blok smatra prijetnjom vlastitim nacionalnim interesima. Dok, uz Netanyahua, i izraelski mediji te dio sigurnosnog establišmenta Tursku sve češće označavaju kao dugoročnu prijetnju, nakon sukoba s Iranom sve se više spominje mogućnost da bi Turska mogla postati sljedeći veliki rival Izraela. U Turskoj prevladava uvjerenje da Izrael vodi ekspanzionističku politiku i destabilizira protivnike, dok dio javnosti smatra da se iza regionalnih kriza krije pokušaj slabljenja turskog utjecaja. Važan faktor je i ideologija. Dio izraelske desnice otvoreno govori o konceptu "obećane zemlje", dok Erdoğan sve češće koristi retoriku zaštite muslimanskog svijeta i nasljeđa Osmanskog Carstva. Kada politika postane spoj nacionalizma, religije i vojnih ambicija, prostor za kompromis postaje izuzetno uzak. Upravo zato mnogi analitičari upozoravaju da bi jedan ozbiljan incident, u Siriji, istočnom Mediteranu ili čak oko Cipra, mogao prerasti u mnogo širi regionalni sukob.
Izrael je najmanje zabrinuta zemlja zbog toga... Ima razvijenu antibalističku obranu i tajnu službu koja može ako hoće značajno utjecati na Tursku unutarnju stabilnost... Ja bi rekao da se više trebaju zabrinuti zemlje s muslimanskom manjinom koja želi imati značajniji utjecaj na oblikovanje društva te ih obilato sponzorira muslimansko bratstvo/turska...