Ako je netko drugi sastavljao ispriku, onda to nije Matanićeva isprika. To nije ničija isprika

Kada nekoga na bilo koji način povrijedimo, kada mu nanesemo bilo kakvo zlo, kako mu se iskreno ispričati, kako se pokajati? Ako to činimo privatno ili javno - kako sa svoje isprike ili pokajanja otkloniti svaku pa i najmanju natruhu sumnje da nam tim pokušajem iskupljenja nije stalo samo i jedino do te povrijeđene osobe, već do samog sebe? Što i kako učiniti da nam onaj kome se ispričavamo, a u slučaju javne isprike i javnost, vjeruju?

Ova su se pitanja nametnula nakon što se Dalibor Matanić, redatelj, predavač na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti i čovjek koji se sustavno predstavljao kako zaštitnik žena, netom pred objavu teksta koji razotkriva kako je godinama na potpuno neprimjeren i neprihvatljiv način uznemiravao mlade žene, na svom Facebook profilu obratio javnosti. To njegovo obraćanje, ma tko god da ga je sastavljao - on sam ili, u što mnogi vjeruju, on uz pomoć nekoga tko se naziva i doživljava PR-om, bilo je zamišljeno kao isprika. I, očito je, trebalo je imati učinak isprike. Ali način na koji je sve sročeno, što je sve napisano, a onda i širi kontekst kada se zapravo ta objava pojavila, doveli su do toga da su samo neki povjerovali da se radi o isprici. Većina, rekli bismo - nije nasjela. No kako bismo otklonili svaku moguću dvojbu ili zabludu, a onda i jasno definirali što iskrena isprika jest, a što nije, obratili smo se stručnim sugovornicima - psihologinji i sociologinji prof. dr. sc. Marini Ajduković i socijalnom psihologu prof. dr. sc. Deanu Ajdukoviću. Odmah na početku oboje smatraju da se navedeno Matanićevo obraćanje javnosti ne može smatrati suštinskom isprikom.