Veličanstveni projekt

100 godina Transsibirske željeznice, najduže pruge na svijetu

Foto: Reuters
A train moves along the Kozinsky Viaduct, one of Russia's highest railway bridges which is under reconstruction, at the southern branch of the Trans-Siberian Railway in the Taiga in the Eastern Sayan Mountain Ridge area near Dzheb railway station in Krasn
Foto: arhiva
Sibirskim seljacima pruga je otvorila put prema Zapadu
Foto: arhiva
Car Nikola II. sa svojom djecom proputovao je dijelom pruge u carskom vlaku 1914. godin
24.10.2016.
u 23:15
Iako je poznata kao pruga kojom rado putuju turisti, njezinih 9289 kilometara ima presudnu ulogu i za rusko gospodarstvo
Pogledaj originalni članak

Iako su nekim dionicama i do danas najduže željezničke pruge na svijetu prvi putnici putovali već 1904. godine, prije točno stotinu godina, u listopadu 1916. otvorena je cijela Transsibirska pruga. Bio je to povijesni trenutak jer je pruga omogućila relativno jednostavan ulazak u najveće prostranstvo na svijetu – Sibir.

Sve do danas putovanje tom prugom prava je turistička avantura – od Moskve do Vladivostoka putuje se osam dana, gotovo četiri puta manje nego prije stotinu godina kada je putovanje kroz sedam vremenskih zona, kroz 80 gradova, više od 16 rijeka i oko Bajkalskog jezera trajalo mjesec dana.

Od 1906. do 1914. u Sibir se ovom prugom doselilo 4 milijuna seljaka i radnika

 

Luksuzni vlak opremljen knjižnicom, vagonom za gimnasticiranje, koncertnima klavirom, kupaonicama obloženima mramorom, luksuznim spavaonicama i blagovaonicama u kojima su se služila izabrana jela i delicije putovao je brzinom od tridesetak kilometara na sat, a putovanje je bilo dostupno tek onima dubljega džepa. No bilo je i vagona kojima su jeftino putovali seljaci i radnici.

U drugoj polovici 19. stoljeća pojavila se potreba povezivanja sibirskog prostranstva sa zapadnim dijelom zemlje. No pokušaja povezivanja Sibira sa zapadom Rusije bilo je i početkom 18. stoljeća kada je počela je izgradnja i spajanje dijelova Velikog sibirskog puta, što je u osnovi bila cesta koja je povezivala Daleki istok i Kinu s Moskvom. Ovaj put, koji je bio poznatiji pod imenom Cesta čaja, gradio se sve do sredine 19. stoljeća.

U jednoj fazi jedan dio toga puta čak je pomican na jug zato što je barem šest mjeseci, zbog snijega, leda i vrlo niskih temperatura, bio potpuno neprohodan. No njegovo glavno odredište nije bio Vladivostok i izlazak na veliki ocean, već otvaranje puta prema Kini, koja je ovom rutom u Rusiju izvozila gotovo 70 posto svoje proizvodnje čaja. U 19. stoljeću bio je razrađen i sustav transporta sibirskim rijekama, no i tu je bilo vrlo velikih problema zbog zime, ali i zbog činjenice da je velikim sibirskim rijekama poput Jeniseja plovidba uglavnom bila moguća samo od sjevera prema jugu.

Financijski rulet

Prve ideje o izgradnji pruge koja bi povezivala Moskvu s pacifičkom obalom na istoku zemlje došla ne je nakon što je 1851.godine dovršena pruga između Moskve i Sankt Peterburga.

U prugu se trenutačno ulažu milijarde kako bi se povećala brzina kretanja terata

Prve planove počeo je razrađivati američki poduzetnik Perry Collins, za što je dobio podršku tadašnjeg ruskom ministra prometa, a za taj se projekt počeo zanimati i guverner Sibira, koji je prugu vidio kao jedinstvenu priliku za kolonizaciju do tada poprilično praznog i potpuno neiskorištenog prostranstva.

Najveća prepreka dolasku stanovništva u Sibir tada je bila činjenica da je na Daleki istok bilo nemoguće prevesti žito koje je uzgojeno na zapadu zemlje, pa je tamošnje stanovništvo bilo prisiljeno kupovati pšenicu iz Kine i Koreje.

No gradnja ove pruge nije u 19. stoljeću bila nimalo lak zalogaj – trasiranje koridora pruga i izrada projekata potrajala je čak deset godina. No jedno je vrlo zanimljivo: središnja vlast u Moskvi nije vidjela pravi razlog zbog kojeg bi trebalo graditi tako skupu i zahtjevnu prugu – bio je to golem financijski rizik, a usto je bilo uvriježeno mišljenje da uopće nema gospodarske opravdanosti za gradnju.

No 1880. godine klima se promijenila – car Aleksandar III. osobno je imenovao poseban ministarski tim koji je bio odgovoran isključivo za gradnju ove pruge.

San cara Aleksandra

On je u svibnju 1891. godine, na povratku sa svoga puta oko svijeta, u Vladivostoku osobno otvorio radove na ovoj pruzi. U svojem dnevniku napisao je kako zamišlja da u velikoj udobnosti carskim vlakom putuje kroz Sibir. Aleksandar nije dočekao kraj gradnje – projekt je nastavio i do kraja ga doveo njegov sin Nikola II., posljednji ruski car. Gradnje je počela iz Vladivostoka, ali i iz Moskve.

Iako je ideja bila da se gradi s istoka prema zapadu i sa zapada prema istoku, pa da se graditelji u jednom trenutku sastanu na sredini pruge, koridor buduće pruge podijeljen je u sedam dionica. Na njemu su radili vojnici i zatvorenici, ali i radnici koji su pristizali i iz drugih dijelova zemlje – ukupno njih 62 tisuće. Jedna od najvećih prepreka bila je Bajkalsko jezero. Isprva nije bilo pruge oko jezera, a vlakove su preko njega prevozila dva trajekta ledolomca. Jedan od njih sačuvan je do danas. Nalazi su u Irkutsku i preuređen je u muzej.

Već 1906. godine, deset godina prije nego što je pruga dovršena, njome su u Sibir počeli stizati milijuni seljaka iz zapadne Rusije i Ukrajine i naseljavati se u Sibiru. Procjenjuje se da je u osam godina, do početka Prvog svjetskog rata, u Sibir došlo oko četiri milijuna doseljenika. Prugom je također na zapad putovala i pšenica. Pruga je odigrala izuzetno važnu ulogu tijekom raznih, pa i svjetskih, ratova koji su se vodili u 20. stoljeću na tim prostorima.

U posljednje se vrijeme na ovoj pruzi puno radi, i to kako bi se ubrzalo putovanje tereta. Posljednjih godina u prugu je uloženo oko 11 milijardri dolara kako bi se brzina kretanja teretnih vlakova povećala do 100 kilometara na sat, čime bi se prijevoz tereta skratio s petnaestak na samo sedam dana. Prije osam godina Kina, Rusija, Mongolija, Bjelorusija, Poljska i Njemačka postigle su dogovor o uspostavljanju teretnog željezničkog koridora između Pekinga i Hamburga kojim bi se roba s Dalekog istoka u Europu prevozila dvostruko brže nego brodovima.

Ima još puno planova, a jedan od njih je da se preko tom prugom željezničkom linijom, kojom mogu voziti ultrabrzi vlakovi, spoje Tokio i London. Tako bi ova pruga, koju mnogi nazivaju i “kralježnicom Rusije”, mogla postati jedinstvena poveznica dvaju velikih svjetskih oceana. 

>> Kuznjecov prvi put u povijesti kreće u pravi borbeni zadatak

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 8

ST
stomugromova
07:19 25.10.2016.

SAD su potrošile nekoliko tisuća milijardi $US za vođenje ratova u Afganistnu,Iraku,Libiji,.Siriji itd.Te su ratove platili američki građani drastičnim padom životnog standarda i posebno nestajanjem srednje klase koja je stup svakog naprednog društva.Zato danas većina američkih građana živi od plaće do plaće,a mogi moraju raditi i po nekoliko poslova da prežive. Od tih ratova su se obogatili jedino pripadnici izabrane kaste.Koji su to, ne moram ponavljati.Neću spominjati niti stvarnu nezaposlenost u SAD koja je 23%,a službena 5%.kao niti infrastrukturtu koja propada radi neodržavanja.

Avatar nekakav
nekakav
08:15 25.10.2016.

rusija svoj vojni proračun polako diže, u skladu sa prihodima. ne lutaju oni baš tako kako se želi prikazati. a ova željeznica, to mi je i dalje najveća životna želja. al za to trebam 30 dana, očito godišnjega, kojeg nikad neću dobiti u ovoj državi. rusija je velika, i to je njeno najveće prokletstvo. ruski narod jest kulturan, načitan. al ima jedna njihova poslovica, koja kaže da su rusi pametni, al kao pojedinci. kao grupa postanu skloni ispadima. ja sam to vidio i kod drugih naroda, hrvata, srba, nijemaca, amerikanaca. ispada da to vrijedi za sve. jel to znači da smo svi rusi?!

DU
Deleted user
17:08 25.10.2016.

" tijekom raznih pa i svjetskih, ratova koji su se vodili u 20. stoljecu na tim prostorima"....koji su se to ratavi a pogotovu svjetski ratovi vodili u sibiru