Zvonimir Boban, prvi u Dinamu koji s Mamićem nije tikve sadio

Nešto je tako beznadno tužno u slici s kojom HRT, ali i veći dio slobodnih mainstream medija, dočekuju Zvonimira Bobana: televizijska snimka iz Maksimira 1990. i prizor kada gnjevni dvadesetdvogodišnjak naskače na milicajca, obračunavajući se sa svim onim što u tom trenutku taj čovjek predstavlja. Kao da i nije bilo doista velike nogometne karijere koja je nakon tog 13. svibnja 1990. (inače, Dana bezbjednosti/sigurnosti u kalendarima tadašnjeg režima!) tek nastupala, kao da nije bilo jedanaest godina u Milanu, ni bronce s reprezentacijom Hrvatske 1998, ali ni poslije toga kao da ničega važnog u životu Zvonimira Bobana nije bilo. Kao da nakon završetka nogometne karijere nije prošao cjelokupni vrlo temeljit obrazovni proces, formalni i neformalni, onako kako to nije običaj među vrhunskim nogometašima u nas, pogotovu među onima koji se - recimo to na jedini ispravan način! - silno materijalno obogate. Obrazovanje je, naročito u zrelijim godinama, neugodna stvar, jer podrazumijeva mjeru zbiljske poniznosti (ne one dalićevske, kakvu zagovaraju slabiji seoski župnici!) i dugo bivanje u statusu neznalice i nemoćnika. Prolazak kroz takvo što čin je ozbiljne samosvijesti, koja nadilazi veličinu svih nogometom zarađenih novaca. Ali kao da toga uopće nije bilo, ni za HRT, ni za naše novine, kao da toga nije bilo upravo za one koji bi o samosvijesti i o duhovnoj veličini trebali prvi voditi računa, nego kao da je bilo samo tog stadionskog fajta s mrskim jugoslavenskim drotom!