Malo je ličnosti u modernoj povijesti koje izazivaju toliko podijeljene osjećaje kao najozloglašeniji kolumbijski narkoboss Pablo Emilio Escobar Gaviria (1949.-1993.). Za jedne, on je bio nemilosrdni terorist, kralj kokaina odgovoran za smrt tisuća ljudi i destabilizaciju cijele države. Za druge, bio je moderni Robin Hood, svetac iz sirotinjskih četvrti Medellína koji je gradio škole, bolnice i stambena naselja za one koje je država zaboravila.
No, postojala je jedna strast koja je spajala obje strane njegove ličnosti i koja je definirala čitavu jednu eru kolumbijskog društva - nogomet. Escobar nije bio samo navijač; on je igru koristio kao oružje, sredstvo za pranje novca i kao bojno polje za rat protiv suparničkih kartela, ostavljajući iza sebe nasljeđe koje je istovremeno blistavo i duboko tragično.
Iako ga popularna kultura veže uz Atlético Nacional, istina je da je Escobarovo srce kucalo za njihovog gradskog rivala. Njegov sin, Sebastián Marroquín, više je puta potvrdio da je Pablo od djetinjstva bio fanatični navijač kluba Deportivo Independiente Medellín (DIM). To je bio klub radničke klase, vječiti autsajder u usporedbi s moćnim Nacionalom, što se savršeno uklapalo u Escobarovu sliku čovjeka iz naroda koji se bori protiv elita.
Njegova ljubav prema DIM-u bila je toliko snažna da je, prema svjedočanstvima obitelji, pokopan sa zastavom voljenog kluba. Prijenose utakmice slušao je na radiju sa suprugom, a strast prema crvenima bila je jedna od rijetkih čistih emocija u njegovom brutalnom životu.
Zanimljivo, u poodmakloj postescobarovoj eri, 1997. godine, DIM je bio angažirao hrvatskog trenera Zlatka Petričevića, do danas jedinog našeg stručnjaka koji je vodio neki klub u Kolumbiji. Petričević je u Medellinu ostao dvadeset mjeseci.
Unatoč ljubavi prema DIM-u, biznis je bio biznis. Escobar je prepoznao da je nogomet, sa svojim nereguliranim financijama i golemim protokom gotovine, savršen mehanizam za pranje milijardi dolara zarađenih od prodaje kokaina. Zbog toga je, preko svojih suradnika poput Hernána Botera, preuzeo neslužbenu kontrolu nad moćnijim i organiziranijim Atlético Nacionalom.
Kroz klub su se legalizirali golemi iznosi napuhavanjem cijena transfera, lažiranjem broja prodanih ulaznica i fiktivnim sponzorskim ugovorima. Nacional je postao Escobarov projekt prestiža i glavno oruđe u takozvanom "narco-socceru", ratu koji je vodio protiv suparničkog kartela Cali i njihovog kluba América de Cali.
Novac od droge donio je kolumbijskom nogometu zlatno doba. Klubovi su odjednom mogli plaćati svoje zvijezde basnoslovnim iznosima, sprječavajući njihov odlazak u Europu. Vrhunac je stigao 1989. godine, kada je Atlético Nacional, predvođen legendama poput ekscentričnog vratara Renéa Higuite i kapetana Andrésa Escobara (nisu u rodu), postao prvi kolumbijski klub koji je osvojio Copa Libertadores.
Escobar je pobjedu slavio kao vlastiti trijumf, organiziravši raskošnu zabavu i dijeleći igračima goleme bonuse. No, tamna strana te ere bila je jednako prisutna. Suci su primali mito i prijetnje smrću, a iste godine prvenstvo je prekinuto nakon što je ubijen sudac Álvaro Ortega, navodno jer je oštetio Escobarov omiljeni DIM u jednoj utakmici.
Čak i kada je 1991. godine pristao otići u zatvor, Escobar je to učinio pod vlastitim uvjetima. Izgradio je luksuzni zatvor La Catedral, koji je više nalikovao na hotel s pet zvjezdica nego na kaznionicu. U središtu tog kompleksa nalazio se nogometni teren na kojem je Escobar redovito organizirao utakmice. Dovodio je najveće zvijezde kolumbijskog nogometa, uključujući i članove reprezentacije, da igraju za njega i njegove suradnike. Najpoznatiji gost bio je Diego Maradona, kojeg je Escobar idolizirao. Argentinac je za ogroman honorar doletio u La Catedral, odigrao utakmicu i proveo noć tulumareći s narkobossom, u susretu koji je postao mitološki spoj nogometnog genija i kriminalnog podzemlja.
Smrt Pabla Escobara u prosincu 1993. godine ostavila je golemi vakuum moći. Paradoksalno, upravo je njegov krvavi novac financirao razvoj tzv. "zlatne generacije" koja je s velikim očekivanjima otišla na Svjetsko prvenstvo 1994. godine u SAD-u.
Međutim, sustav nasilja koji je stvorio okrenuo se protiv samog nogometa. Igrači su primali prijetnje smrću od kladioničarskih klanova, a atmosfera straha uništila je momčad. Tragedija je kulminirala deset dana nakon ispadanja s turnira, kada je kapetan Andrés Escobar ubijen ispred noćnog kluba u Medellínu. Njegov jedini "zločin" bio je autogol koji je postigao u porazu od SAD-a. Njegovo ubojstvo postalo je simboličan kraj ere "narco-soccera", a mnogi u Kolumbiji i danas vjeruju da se to ne bi dogodilo da je Pablo Escobar bio živ, jer je on, unatoč svemu, održavao vlastiti smrtonosni "red" i štitio igrače koje je smatrao svojima.