Noć se spustila nad Bad Brueckenau, Zlatko je još jednom po kosi pogladio Niku i zajedno su krenuli prema utakmici svoga života, a Zlatkova žena i Nikina mama Elvira nekoliko desetaka metara dalje u Hotelu Dorintu disala je za obojicu.
Iritiranje puka
Bilo je tako u nedjelju, bit će i danas i sutra, u jednoj bitci kakvu život rijetko režira. Sjajni izbornik i niti izbliza takav sin plove od kolovoza 2004. godine reprezentativnim nogometnim morima, nailazeći na velike valove pomiješane malobrojnim pohvalama i bujicama kritika. Tata, koji je, kao svaki otac zaljubljen u svog sina, vozi jednosmjernom ulicom, u kojoj znajući za Nikin nogometni gen kojeg samo Bog može odaslati, ne vidi sve one sporedne putove u koje je sinčić nerijetko upadao iskazivajući nemoć na koju su svi upozoravali.
Činio je to Cico preko tolerantnih granica, iritirajući puk koji je u 'pet do dvanaest’ počeo okretati leđa. No, tata i dalje drži sir u ušima, uvjeren u roditeljski instikt, čekajući svog Niku da baš u Berlinu odigra utakmicu života.
Najtežu moguću hipoteku strovalio je Cico na Nikina leđa, koji kilogram više stavio je i Parreira, brazilski izbornik i nogometni šmeker, izjavom: “Niko je najveća opasnost za Brazil”. A naš graditelj igre dječjeg lica i nevina smiješka, protiv Španjolske je pokazao rast forme, no bio je tek na tragu onog što tek treba ponuditi, servirati, dati.
Nepotizam
Trinaesti lipnja nije bio sretan hrvatskoj reprezentaciji. Prije četiri godine Ekvador nas je deportirao iz Japana (1:0), dvije godine poslije nas je Otto Barić izludio svojim akrobacijama u nadmetanju sa Švicarcima 0:0. Obje je utakmice Cico gledao uživo, jednu kao opservator HNS-a, drugu kao komentator HRT-a. I sjećam se nije baš birao riječi, sjekle su poput noža.
No, danas je sve iza nas, i priča o nepotizmu, o kvaliteti Nikine igre, o Cicinim probdijenim noćima u Dalmatinki. Na jedan dan sve će se zaboraviti. Kranjčari, to je vaš dan istine! Neka taj 13. lipnja ovaj put bude i naš dan sreće!
U Sofiji jedini bljesak
Niko je za kockaste odigrao nekoliko dobrih, uglavnom, poluvremena, a u Sofiji se u susretu s Bugarima prometnuo u jednog od predvodnika te velike pobjede. Kad bi Niko u kontinuitetu uspio ponavljati dulja razdoblja kao u Sofiji, tada bi s pravom igrao u elitnoj jedanaestorici i to na tom vitalnom mjestu u momčadi, na mjestu razigravača.
Cicine igračke snove ispunjava sin
Zlatko Kranjčar je 1982. godine bio jedan od glavnih kreatora Dinamova osvajanja naslova prvaka nakon 24 godine. No, to nije bilo dostatno da ga Miljan Miljanić, tadašnji izbornik stavi na popis putnika za Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj. Tako Cico nikad nije igrao na SP-u, danas njegove igračke snove ispunjava njegov sin Niko.