Vjera je Blanku Vlašić spasila od depresije, Babiću dala drugu šansu

Kada je Blanka Vlašić osvojila srebrnu medalju na Svjetskom prvenstvu u Pekingu prošle godine, podigla je glavu prema nebu i rekla: Hvala ti, Bože.

– Bog je milostiv, Bog uslišava molitve. Ja nisam za sve ovo zaslužna i nisam bila spremna za medalju. Ovo je nešto posebno, ovo je Božji dar – govorila je Blanka nakon pekinškog srebra.

Bila je to njezina medalja nakon stanke od četiri godine. A zahvala Bogu bila je logična jer se za vrijeme oporavka dogodilo Blankino “preobraćenje”.

– Zbog ozljede sam stalno bila u depresiji – rekla je jednom prilikom Blanka.

To stanje depresije se toliko povećalo da je osjećala strašan pritisak u prsima zbog kojeg je jedva mogla disati. Onda je počela paliti svijeće, svaki dan. I tako dva mjeseca. Danas ne može zamisliti dan bez molitve, ne može zamisliti da ne ode na misu barem jednom tjedno. A kako se priprema za Uskrs?

Nisam obojila jaja...

– Iskreno, u mojem stanu ne osjeća se toliko uskrsni ugođaj. Nisam obojila jaja jer znam da to uvijek napravi moja mama. Ne pravim sirnicu (pincu, nap. a.) jer je ne smijem jesti, iako je jako volim. Ako zagusti, opet znam da je kod mame uvijek ima. Jedna maslinova grančica od Cvjetnice daje naslutiti iščekivani događaj za koji se vjernici diljem svijeta pripremaju još od prvog dana korizme. Iščekivanje slavlja Kristova uskrsnuća, pogotovo u danima Svetog trodnevlja, posebno je iskustvo. Pranje nogu na misi na Veliki četvrtak, čitanje Muke Gospodnje na obredima na Veliki petak, šutnja na Veliku subotu i napokon svjetlo Uskrsa po kojem nam Krist obnavlja nadu i vjeru u vječni život i zajedništvo s Njim – priča Blanka.

Uzima malo daha pa nastavlja.

– Zato je Uskrs najradosniji kršćanski blagdan, a simbolizmom ga prati i priroda – proljeće miriše u zraku i sve se ponovno budi. Polnoćka s obitelji i zajednički uskrsni ručak nezaobilazan su dio naše blagdanske rutine. No, više od svih izvanjskih znakova i običaja, naglasak je na unutarnjem raspoloženju... Nakon korizmenih razmatranja križnog puta, svatko na svoj način rađa duhovnim plodovima kojima ćemo se hraniti cijelu godinu. Iako ukrasima i blještavilom kaska za Božićem, Uskrs je prava eksplozija unutarnjih osjetila. On ostaje zauvijek obavijen velom zagonetke, misterij kroz koji nam je gledati jedino očima vjere – zaključila je Blanka.

Ne treba sumnjati da će Bogu zahvaliti i kada na Olimpijskim igrama u Riju bude na pobjedničkom postolju. To je njezin san, za to se moli svaki dan...

Babić: Moj prijatelj Isus

Željko Babić, izbornik hrvatske rukometne reprezentacije, iznenadio je neke izjavama nakon čudesne pobjede nad Poljskom (37:23) i ulaska u polufinale Europskog rukometnog prvenstva.

– Ovo je čudo iz Međugorja. Zahvaljujem svom prijatelju Isusu – istaknuo je.

Kasnije je rekao:

– Kad sam bio dječak, vodili su me u crkvu. Ministrirao sam, upoznavao se sa svojom vjerom. Odlaskom u Zagreb udaljio sam se od Isusa, lutao sam. Onda sam 1998. shvatio da ne mogu više tako. Otišao sam u Međugorje i ondje me Gospa taknula u srce. Blažena Djevica Marija dala mi je šansu, osjetio sam u srcu pravu radost. Zatim sam imao potrebu razgovarati s velečasnim Zlatkom Sudcem. Kroz razgovor s njim osjetio sam nešto nadnaravno. Duh Sveti dotaknuo me kroz njega – rekao je Željko Babić.

Nakon što je postao trener Meškova iz Bresta, bilo mu je teško.

– U Bjelorusiji mi je bilo jako teško. Molio sam svetu krunicu. Ona je jako “oružje”. Preporučujem svima da mole svaki dan svetu krunicu, barem jedno otajstvo, tjedno svetu pričest i svetu ispovijed i vidjet će kako se rješavaju problemi. Kroz krunicu sam osjetio blizinu Gospe i Isusa. Zahvaljujem se na tom “oružju” Gospi i Isusu – zaključio je Babić.

Ima još jako puno hrvatskih sportaša i trenera koji ne mogu zamisliti život bez Crkve. Jedan od njih je nogometaš Mateo Kovačić koji je u mladosti bio ministrant, a Stipe Žunić, hrvatski kuglač, na put obavezno nosi vjersku literaturu.

>>Uskrs je u Argentini miran dan, kad je obitelj na okupu i druži se