Iako će Zlatko Dalić da ne želi dramatizirati, poraz od Belgije u pripremnoj utakmici na Rujevici nije tek puka statistička zabilješka uoči početka Svjetskog prvenstva. Rezultat 0:2, ostvaren pogocima Yourija Tielemansa u prvom i Romelua Lukakua duboko u sudačkoj nadoknadi drugog poluvremena, bio je jasan i neugodan pokazatelj slabosti koje momčad Zlatka Dalića mora hitno riješiti. Izbornikov eksperiment s formacijom 3-4-2-1, zamišljen kao taktičko rješenje za najteže suparnike, pretvorio se u demonstraciju ranjivosti u nekim ključnim segmentima igre. Hrvatska je krenula energično i s kontrolom posjeda, imali su u određenim fazama susreta stabilan posjed i jasnu ideju, no kako je utakmica odmicala, Belgija je sve lakše pronalazila pukotine. Kulminacija problema dogodila se u 96. minuti, kada je duga lopta Hansa Vanakena pronašla Lukakua u prostoru. Belgijski napadač sjurio se iza visoko postavljene zadnje linije i rutinski matirao vratara, zapečativši pobjedu i istovremeno upalivši sve alarme u hrvatskom stožeru. Taj pogodak bio je preslika problema koji se ponavlja - protiv brzih protivnika, visoko postavljena obrana postaje kockanje s prevelikim ulogom.
Zabrinutost nije neutemeljena, jer ovo nije bio izoliran slučaj. U posljednje dvije utakmice, protiv Brazila i Belgije, Hrvatska je primila čak pet pogodaka, što je drastičan porast u odnosu na, primjerice, Svjetsko prvenstvo u Katru 2022., gdje je u cijeloj grupnoj fazi primljen samo jedan pogodak. Sam izbornik Zlatko Dalić priznao je da momčad nije na uobičajenoj razini upravo zbog propusne obrane.
- Nismo krenuli dobro. Nismo bili na našim standardima jer primamo previše golova - ističući kako su igrači tri godine stariji i da suparnici to koriste. Problem leži u temeljnom nerazmjeru između taktičke zamisli i profila igrača. Visoka obrambena linija zahtijeva iznimno brze stopere koji mogu pokriti golemi prostor iza svojih leđa, što Hrvatskoj trenutačno nedostaje. Kada se zadnja linija postavi blizu centra, svaka izgubljena lopta u sredini terena otvara autocestu prema hrvatskom golu, a brzi napadači takve poklone neće propuštati na SP-u.
Dok Dalić i njegov stožer traže rješenje za obrambenu enigmu, koje u ovom trenutku nije kristalno jasno, snaga momčadi i dalje leži u sredini terena. Vezni red ostaje dijamant hrvatske reprezentacije, nevjerojatan spoj različitih profila igrača koji zajedno tvore jednu od najmoćnijih sredina u svijetu nogometa. Upravo je ta linija zaslužna što Hrvatska, unatoč obrambenim poteškoćama, u većini utakmica dominira posjedom i stvara prilike. Njihova sposobnost da "sakriju" loptu, diktiraju tempo i iznesu je kroz protivnički pritisak često je najbolja obrana. To je strategija "obrane s loptom" koja je Vatrene dovela do najvećih uspjeha, uključujući srebro u Rusiji i broncu u Katru. Ta temeljna snaga momčadi nije nestala, dapače, ona je i dalje tu, kao protuteža problemima u zadnjoj liniji.
Ta nevjerojatna sinergija u veznom redu temelji se na savršenom skladu komplementarnih vještina. S jedne strane je neuništivi Luka Modrić, maestro i dirigent koji i u poznim igračkim godinama predstavlja mozak momčadi. Njegova vizija, nogometna inteligencija i sposobnost da jednim potezom promijeni tijek utakmice su neprocjenjivi. Modrić nije igrač fizičke snage, već čiste genijalnosti i lakoće pokreta, sposoban je izdržati pritisak i pronaći rješenje tamo gdje ga drugi ne vide. Njemu uz bok stoji Ivan Perišić, igrač koji donosi sirovu moć, eksplozivnost i nevjerojatnu polivalentnost. Njegova sposobnost da igra na više pozicija, od krila do beka, čini ga ključnim u obje faze igre. Snažan u duelu, opasan u prodoru i pouzdan u obrani, Perišić je fizička protuteža Modrićevoj eleganciji.
Ovom dokazanom dvojcu priključuju se igrači koji donose nove dimenzije. Petar Sučić profilira se kao jedan od najraznovrsnijih igrača u momčadi, veznjak sjajne tehnike i taktičke inteligencije koji se može prilagoditi različitim ulogama u sredini terena. Njegova sposobnost da se brzo uklopi u sustav i razumije igru čini ga iznimno vrijednim za održavanje balansa. S druge strane, Mario Pašalić jamči taktičku disciplinu i kolektivnu igru. Kao igrač koji je kroz karijeru, posebno u Atalanti, navikao igrati u zahtjevnim sustavima poput 3-4-2-1, Pašalić donosi stabilnost i osigurava da formacija ne gubi svoj oblik. Njegova radna etika i spremnost na podređivanje kolektivu čine ga tihim, ali esencijalnim kotačićem u Dalićevom stroju. Ta kombinacija dirigenta, moćnog univerzalca, svestranog tehničara i taktički besprijekornog radnika čini hrvatski vezni red elitnim. No, glavno pitanje uoči Svjetskog prvenstva ostaje: može li čak i takav vezni red nadoknaditi sve propuste obrane koja se muči s brzinom i prostorom? Odgovor na to pitanje odredit će krajnji domet Vatrenih.
A puno će toga ovisiti i o tome hoće li Dalić uspjeti pronaći pravu ulogu za Martina Baturinu koji je u drugom dijelu sezone eksplodirao u Comu. Kada bi tu razinu klupske forme reflektirao u reprezentaciji, imali bismo dimenziju više.
Ne mogu se oteti dojmu da Dalić najvećem dijelu ovih igrača želi se zahvaliti za ono što su dali za reprezentaciju i da ih je zato zvao. Ključ mora biti tko ne igra u klubu ne može niti u reprezentaciji. Sada imamo rekovalescente Kovačića i Gvardiola kojima bi igranje u repki trebalo pomoći kod pozicije u klubu ili transfera. To je izgleda važnije nego ono što mogu dati repki. Bojim se da u ovom stanju i jedan i drugi ne mogu puno. Ovo što smo gledali bilo je negledljivo. Fruk uopće nije dobio šansu, a Marko Pašalić tek toliko, a to su igrači koji igraju i igraju dobro. Forsiraju se likovi koji su statisti u svojim momčadima, a i tze momčadi baš ne kotiraju nekako. Čemu to ? Englezi će sigurno jako gristi protiv nas imaju i razloga i biti će jako dobro ako nas ne razbiju. Moj dojam je da bi strašan uspjeh za ovu momčad bio ako bi uspjela ući u drugi krug. A to će biti teško.