U najvećem kanadskom gradu Torontu, u kojemu će hrvatska reprezentacija 24. lipnja igrati protiv Paname na Svjetskom prvenstvu, za dva mjeseca bit će obilježena pedeseta godišnjica jednog od najvažnijih sportskih događaja za hrvatsku zajednica u Sjevernoj Americi.
Tog 28. kolovoza 1976. godine, pred više od 25.000 gledatelja na stadionu Kingdome u Seattleu, ispisana je povijest američkog nogometa, socccera kako ga ovdje zovu. Momčad potpunih autsajdera, Toronto Metros-Croatia, u finalu Soccer Bowla deklasirala je favorizirane Minnesota Kickse – u kojoj je igralo devet Engleza - s uvjerljivih 3:0. Pogotke u finalu postigli su legendarni Portugalac, Zlatna lopta iz 1965. godine, Eusébio, zatim Osječanin Ivan Lukačević i Brazilac Ivair Ferreira, donijevši tako prvi i jedini naslov prvaka Sjevernoameričke nogometne lige (NASL) jednom kanadskom klubu. I to klubu s hrvatskim predznakom i hrvatskim grbom na dresu.
Ta pobjeda nad Seattleom, u kojoj su za TMC nastupila šestorica Hrvata, Bilecki, Šutevski, Cukon, Blašković, Lukačević i Grnja (na klupi je bio i Bruno Pilaš, a trener Domagoj Kapetanović) bila je vrhunac turbulentne sezone, u kojoj je klub bio suočen s brojnim teškoćama; financijskim nevoljama, unutarnjim sukobima i otvorenom nesnošljivošću lige. Utoliko je ovaj ishod bio ravan čudu, i na njega su ovdašnji Hrvati iznimno ponosni.
I dok je naslov prvaka Amerike Toronto Metros-Croatije 1976. godine odjeknuo cijelom Sjevernom Amerikom – kao nevjerojatna senzacija - u Jugoslaviji je taj događaj u medijskom smislu bio prešućen. Razlozi za to leže u političkom kontekstu tog vremena. Klub s hrvatskim predznakom, koji je služio kao mjesto okupljanja i izražavanja nacionalnog ponosa dijaspore, bio je trn u oku tadašnjeg jugoslavenskog režima. U njegovim očima TMC bio je produžena ruka "neprijateljske emigracije", stoga je najjednostavnije bilo - ignorirati ga.
Potražili smo u Večernjakovoj arhivi – postoji li ijedan zapis o tome što se u Seattleu dogodilo 28. kolovoza 1976. godine. Pronašli smo samo zanimljivu crticu koju 27. kolovoza 1976. objavio osječki dopisnik VL-a: “Dvojica napadača osječkog drugoligaša Ivica Grnja i Ivica Lukačević, koji su u toku ljeta nastupali za momčad Croatia-Metros iz Toronta, trebali su doći u Osijek još u srijedu, 25. kolovoza. Budući da se ova dvojica izvanrednih napadača nisu pojavila u Osijeku, članovi Upravnog odbora pokušali su stupiti u vezu s njima. No, na žalost, to im nije pošlo za rukom. To znači da neće nastupiti u nedjeljnom derbi susretu s Famosom na stadionu u Gradskom vrtu.”
Zanimljivo, klub Toronto Metros-Croatia nastao je samo godinu dana prije titule, 1975. godine, spajanjem financijski posrnulog Toronto Metrosa i iznimno uspješnog kluba Toronto Croatia, koji je dominirao kanadskom Nacionalnom nogometnom ligom. Hrvatska zajednica koja je preuzela klub postavila je NASL-u (Nacionalnoj ligi američkog nogometa) jedan ključan uvjet: da se ime Croatia zadrži u službenom nazivu kluba.
Takva inicijativa nije bila dobro primljena u vodstvu lige. Na sastanku vlasnika klubova NASL-a, utjecajni predsjednik New York Cosmosa, Clive Toye, čak je bio predložio uvođenje pravila o zabrani "etničkih imena", što je bio potez izravno usmjeren protiv kluba iz Toronta. Prijedlog o zabrani nije prošao, budući da je liga ipak imala interes zadržati franšizu u Torontu, no bilo je jasno kako će Toronto Metros-Croatia biti njezino "neželjeno dijete".
A kada je Metros-Croatia u doigravanju izbacila favorizirane momčadi Rochester Lancers, Chicago Sting i Tampa Bay Rowdies, i plasirala se u finale umjesto atraktivnog New York Cosmosa s najboljim nogometašem svijeta Peléom, za vodstvo lige bila je to potpuna marketinška katastrofa.
Netrpeljivost lige prema identitetu kluba iz Toronta kulminirala je tijekom samog finala Soccer Bowla. Prema svjedočanstvima iz tog vremena, vodstvo NASL-a izdalo je upute televizijskoj kući CBS, koja je prenosila utakmicu, kao i službenom spikeru na stadionu, da momčad nazivaju isključivo "Toronto", sustavno izostavljajući dodatak "Croatia". U službenom izvješću lige o finalu, pobjednička momčad u prvom je odlomku nazvana samo "Toronto Metros".
Vrhunac omalovažavanja dogodio se prilikom izbora najboljih igrača sezone. Unatoč osvajanju naslova, nijedan igrač Toronto Metros-Croatije nije izabran ni u prvu, ni u drugu idealnu momčad lige. Čak ni Eusébio, koji je bio najbolji strijelac momčadi i osmi najbolji u cijeloj ligi. Bio je to jasan znak da je Toronto Metros-Croatia u očima lige - nepoželjan prvak.
Naravno, za hrvatsku zajednicu u Torontu, Metros-Croatia bila je mnogo više od nogometnog kluba. U vremenu kada je Hrvatska bila dio Jugoslavije, a svako isticanje nacionalnog identiteta smatrano problematičnim, Hrvati iz ovog dijela Kanade pronašli su način da se i kroz nogomet koji ih je okupljao skrene pozornost na postojanje hrvatskog naroda i njegovih težnji za neovisnošću.
Put TMS-a do naslova prvaka Amerike bio je mukotrpan. Sezona 1976. bila je obilježena ekstremnim usponima i padovima. Momčad je u jednom trenutku prošla kroz nevjerojatnu krizu, ne postigavši pogodak čak sedam utakmica zaredom, punih 755 minuta. Glavni trener, temperamentni i prgavi Ivan Đalma Marković, bio je poznat po čestim sukobima s igračima. Kap koja je prelila čašu bio je njegov konflikt s najvećom zvijezdom, portugalskom ikonom Eusébiom. "Crna pantera" je, iako na zalasku karijere, i dalje bio igrač koji je mogao riješiti utakmicu jednim potezom, no Markovićev tvrdi stav prema svakom obliku pojedinačnog isticanja doveli su do toga da je legendarni Eusébio završio na klupi.
Nakon poraza od newyorškog Cosmosa od 0:3, u kojem Eusébio nije igrao, uprava je presjekla - Marković je dobio otkaz. Na klupu su stigli Marijan Bilić i Domagoj Kapetanović, koji su opustili atmosferu u svlačionici, a Eusébiju je bila vraćena kapetanska vrpca. Nakon toga momčad je u doigravanje ušla preporođena, s četiri uzastopne pobjede.
Istodobno, financijska situacija kluba bila je teška. Plaće su kasnile, proračun je bio minimalan, a momčad si nije mogla priuštiti ni klupskog liječnika u finalnoj utakmici. U tim teškim trenucima snaga hrvatske zajednice u Torontu i okolici došla je do punog izražaja. U podrumu lokalne crkve Gospe Kraljice Hrvata, članovi zajednice i navijači organizirali su prikupljanje donacija kako bi se isplatile plaće igračima.
Kako su pisali tadašnji mediji, šešir je doslovno išao ukrug kako bi se skupio novac za bonuse igračima koji su za svaku pobjedu dobivali po 1000 do 1500 dolara. Taj praktički amaterski način financiranja profesionalnog kluba bio je nezamisliv u ligi koja se htjela mjeriti s NFL-om i MLB-om, ali istodobno i vjerodostojan prikaz posvećenosti lokalne zajednice koja je stajala iza Metros-Croatije.
Slava Metros-Croatije bila je kratkog vijeka. Unatoč naslovu prvaka, financijski problemi su ostali. Klub si nije mogao priuštiti zadržavanje Eusébija i sjajnog Nijemca Sühnholza za sljedeću sezonu. Pritisak lige se nastavio, a priča je završila 1979. godine kada je klub prodan televizijskoj kući Global, koja mu je promijenila ime u Toronto Blizzard i izbrisala svaki trag hrvatskog identiteta. Toronto Croatia vratila se u poluprofesionalnu kanadsku ligu, u kojoj i danas nastupa.
Formalna veza između Metros-Croatije i današnjeg kluba iz MLS-a, Toronto FC-a, ne postoji. No, simbolična veza stvorena je u kolovozu 2016. godine, kada je Toronto FC, u sklopu proslave svoje desete sezone, odao počast prvacima Amerike u povodu 40. obljetnice osvajanja Soccer Bowla. Na BMO Fieldu ugošćeni su bivši igrači i trener Bilić, a njihov uspjeh službeno je priznat kao ključan dio nogometne povijesti Toronta. Na Zidu slavnih na stadionu BMO Field – na kojemu će igrati Hrvatska - postavljena je ploča s posvetom prvacima Amerike iz 1976. godine, Toronto Metros-Croatiji.
Pitajte narikače ,daliju, Ivanu, ahmetovićku, hajdar-dončića i ostale velike demokrate, njihova propala država je bila primjer demokracije, pluralizma i svih mogućih sloboda. Fučkaš Ameriku i cijeli Zapad,..