Uz samo jedan izgubljeni bod u pet borbi (26-1), 22-godišnja Riječanka Ema Sgardelli izborila je svoje treće uzastopno europsko zlato, a takvo je što u borilačkim sportovima od Hrvata i Hrvatica dosad pošlo za rukom samo tekvondašici Leni Stojković.
Govoreći o novom uspjehu Ema je kazala da joj je pomoglo iskustvo s prijašnjih prvenstava Europe.
– Najemotivnije je kada osvojiš prvu medalju. U međuvremenu, od prošlog EP-a do ovoga moj je karate postao mirniji, pametniji, ja sam nekako sazrela. Odlučila sam ništa ne prepuštati slučaju i uživati.
Što će trostruka prvakinja Europe sada prvo napraviti?
– Malo ću se odmoriti jer vrlo brzo moram prionuti treninzima zato što za dva i pol tjedna idemo u Rabat, na posljednju Premijer ligu koja je ujedno prvi kvalifikacijski turnir za Europske igre. Tek nakon toga ću se malo odmoriti jer smo u programu više od šest mjeseci, a bilo je tu i skidanja kilograma. Moram se pošteno odmoriti. Glavni cilj smo odradili, ali imamo još dva velika.
Život uz puno samodiscipline
S obzirom na to da nastupa u najlakšoj kategoriji (do 50 kg), koliko kilograma skida uoči natjecanja?
– Kako kada. Prije bih skidala oko kilogram i pol, no kako sam imala nekih zdravstvenih problema, sada je to malo više. Voljela bih ostati u istoj kategoriji jer se tu osjećam najbolje, iako sam prije radila i u 55 kg. Zezaju me da bi bilo dobro da odem u drugu kategoriju, da ovu pustim na miru.
Koliko to od nje traži discipline u svakodnevnom životu?
– Jako puno discipline i odricanja. Čapnem ja tu i tamo nešto sa strane što nutricionistu nije drago. Zna se dogoditi da sam tri mjeseca u režimu jer su natjecanja vikend za vikendom.
Koje su njezine prednosti u borbi?
– Presuđuje ta moja odlučnost jer ja to stvarno želim, imam taj neki šampionski mentalitet. Jako volim svjetla reflektora, kada svi gledaju u mene. Izjavila sam da mi je najdraži meč bio polufinale protiv Francuskinje jer su se, prije ulaska u meč, skupili svi Francuzi i počeli navijati. I meni kao da je netko dao vjetar u leđa, jedva sam čekala. Volim pobjeđivati i zato sam jako motivirana.
Ima li dana kada na spartanski režim nije spremna?
– Naravno. Uvijek dođe do određenog zasićenja, kad ti tijelo kaže da moraš odmoriti jer si umoran od skidanja kila, velikog broja treninga i jakog intenziteta rada. Uvijek dođe razdoblje kada želiš samo malo odmoriti, pokoji dan. Osim toga, imam ja i drugi život osim karatea.
Od čega se sastoji taj drugi život?
– Fakultet, treninzi, druženje. Studiram na Učiteljskom fakultetu i prva sam godina diplomskog. Voljela bih raditi s djecom, najviše s vrtićkom, volim jako malu djecu, no vidjet ćemo kamo će me život usmjeriti. Zapravo, voljela bih ostati u sportu jer život sportaša jest najljepši. Dakako, to sve prema van izgleda lijepo, no to je nekad i okrutan život. Katkad se dogodi razdoblje da nemam vremena sama sa sobom popiti kavu, a kamoli s prijateljicom. No, da bi uspio moraš se nečega i odreći.
Trenerica kao starija sestra
Priželjkuje Ema da se 2032. u Brisbaneu karate vrati u olimpijski program.
– Da uzmem olimpijsku medalju, tek tada bih mogla reći da je kraj.
Lena Stojković, trostruka europska i dvostruka svjetska prvakinja, osvajačica olimpijske bronce u Parizu, odustala je od tekvondoa nakon tih Igara, sa samo 23 godine. Lena nažalost više nije psihofizički mogla izdržati režim rada koji je potreban da ostane na vrhu.
– Netko ne može više podnijeti taj pritisak, netko nađe druge prioritete, netko se zaposli pa ne stigne trenirati. Mislim da mi karataši zaslužujemo puno veću pozornost no što je imamo jer nekad treniramo više i od nogometaša i drugih bolje plaćenih sportova i ostvarujemo bolje rezultate, a to se ne vidi. I to je ono najtužnije. Zato mi ovaj nagradni fond koji je Hrvatski karate savez ustanovio jako puno znači. I zato se mene nećete tako brzo riješiti. Ja imam još puno ciljeva prije nego što bih krenula razmišljati o mirovini.
A koja je Emina tajna priupitali smo Ivanu Bebek Bašić, trenericu s kojom radi već više od osam godina.
– Tajna je u talentu, ali i u sustavnom radu te mentalnoj zrelosti. Ona je prirodno strašno eksplozivna, no karate je i taktički sport pa bez taktičke discipline nema uspjeha. Nas dvije imamo jako otvoren odnos i iako joj po godinama mogu biti i mama ona je kao neka moja mala seka. Iako sam joj rekla kad je napunila 18 da mi počne govoriti “ti”, mi smo i dalje na “vi”, a ja sam joj zapravo i najbolja prijateljica i upućena sam i u njezin privatni život.