Na Fakultetu građevine, arhitekture i geodezije u Splitu održano je stručno usavršavanje osoba koje obavljaju poslove prostornog uređenja i gradnje, na temu "Zamor čeličnih i armiranobetonskih konstrukcija polustoljetnim vjetrom". Tom prilikom profesor emeritus Ante Mihanović prezentirao je posljedice zamora na konstrukciju stadiona Poljud i dotaknuo se njegove budućnosti.
Konačni zaključak i presuda glase da je stadion ušao u stanje trajne sanacije i da je rekonstrukcija postojećeg stadiona nemoguća. Konkretno, to bi značilo da se ovakav Poljud treba ili srušiti ili ostaviti kao nekakav budući spomenik ili muzejsko-koncertni prostor, a nikako nije pogodan za odigravanje nogometnih utakmica. Dakle, jedan od simbola Splita trebao bi u skoroj ili ne tako skoroj budućnosti otići u povijest, a njegov 115 godina stari korisnik, Hajduk, dobiti novi dom.
A kako je uopće nastalo ovo splitsko i hrvatsko arhitektonsko čudo, što nam kaže dostupna literatura? Odluka da Split bude domaćin 8. Mediteranskih igara 1979. godine pokrenula je jedan od najvećih urbanističkih i graditeljskih pothvata u povijesti grada. U središtu tog velikog projekta bila je potreba za izgradnjom monumentalnog, višenamjenskog stadiona koji bi mogao ugostiti najvažnija atletska i nogometna natjecanja. Nakon provedena dva arhitektonska natječaja 1975. i 1976. godine, kao pobjedničko rješenje odabran je prijedlog arhitekta, dr. Borisa Magaša.
Izgradnja je započela 1977. godine, a u roku od samo dvije godine Split je dobio objekt koji će postati ne samo sportsko borilište, već i trajni spomenik kulture i arhitektonski ponos. Magaševa vizija stvorila je impresivnu građevinu koja je postala neodvojivi dio identiteta grada pod Marjanom.
Inspiraciju za svoje remek-djelo Magaš je pronašao u formi antičkih grčkih kazališta, ali i u samom mediteranskom krajoliku koji okružuje Split. Dizajn stadiona, koji podsjeća na otvorenu školjku, nije samo estetski dojmljiv, već je i duboko promišljen. Njegovim položajem i oblikom ostvarena je jedinstvena povezanost s prirodom, omogućujući gledateljima s tribina poglede na obližnje brdo Marjan, planinski masiv Kozjak u zaleđu te Kaštelanski zaljev. Za razliku od mnogih stadiona koji djeluju kao zatvoreni, izolirani objekti, Poljud je projektiran da "diše" sa svojim okruženjem. Svi pomoćni i servisni prostori, poput svlačionica, ureda i dvorana za trening, vješto su skriveni ispod razine tribina, čime je sačuvana elegancija i čistoća glavne konstrukcije koja se doima kao da lebdi iznad tla.
Ono što je Poljud u trenutku izgradnje učinilo svjetski poznatim bila je njegova smiona i inovativna krovna konstrukcija. Umjesto masivnih potpornih stupova koji bi ometali pogled, Magaš je primijenio rješenje s prednapetom betonskom kabelskom konstrukcijom. Lakirani čelični lukovi, raspona impresivnih 206 metara, nose krov od prozirnih polikarbonatnih ploča, a cjelokupna konstrukcija teži svega 680 tona, što je u to vrijeme bio svjetski rekord za krov takvog raspona. Ta lakoća i elegancija, uz 630 reflektora raspoređenih duž unutarnjeg ruba krova, noću stadionu daju prepoznatljiv izgled koji mnoge podsjeća na svemirski brod.
Gradski stadion u Poljudu svečano je otvoren 12. rujna 1979. godine, a čast da ga otvori pripala je tadašnjem jugoslavenskom predsjedniku – za neke velikom državniku, za neke diktatoru - Josipu Brozu Titu. Stadion je izvorno mogao primiti 55 tisuća gledatelja, kombinirajući sjedeća i stajaća mjesta, a rekordna posjećenost zabilježena je 1982. godine na derbiju protiv Dinama, kada se na tribinama okupilo oko 62.000 ljudi. Nakon uvođenja isključivo sjedećih mjesta tijekom devedesetih godina, kapacitet je smanjen na današnjih 33.987 mjesta.
A kad se već u kontekstu Poljud spominje Josip Broz Tito, u raskošnoj monografiji „Hajduk Split 1911. – 1981.” pronašli smo zapis o čak šest susreta nekadašnjeg predsjednika SFRJ s Hajdukovim igračima i vodstvom. Posljednji susret zbio se 24. travnja 1978. godine, a popraćen je ovom crticom:
„Razgovor se vodio i o sportskim objektima, pa je drug Tito kazao da veliki stadion, koji se gradi u Poljudu za potrebe održavanja Mediteranskih igara 1979. treba poslije predati na korištenje Hajduku s obzirom na njegove zasluge i ugled koji uživa u zemlji i svijetu”, stoji u monografiji.
Ono što se u njoj ne spominje jest inicijativa po kojoj je Hajdukov stadion trebao nositi Titovo ime. “Predsjedništvo NK Hajduk, na sjednici 9. svibnja 1980. godine, jednoglasno je usvojilo prijedlog da se stadionu u Poljudu da sljedeći naziv: STADION TITO”, stoji u dokumentu napisanom na četiri stranice u osam točaka. Iz njega je razvidno kako je podnesen pet dana nakon Titove smrti, a bio je upućen na Republičku konferenciju Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske (SSRNH-a). Potpisali su ga tadašnji predsjednik kluba Ante Skataretiko, te glavni tajnik i bivši igrač Hajduka Ante Žaja, a naslovljen je na Jovu Ugrčića, predsjednika SSRNH-a. Srećom, Hajdukov prijedlog nije naišao na odobravanje tadašnjih vlasti i „Stadion Tito” nikada nije zaživio.
U spomenutoj monografiji iz 1981. godine, u poglavlju „Nosioci najviših klupskih priznanja”, stoji kako je Josip Broz Tito jedan od samo petorice koji su zavrijedili „Zlatnu značku Hajduka s briljantinom”. Uz Broza, to su Luka Kaliterna, Tito Kirigin, Frane Matošić i Bernard Vukas. Prva službena utakmica na Poljudu odigrana je 19. rujna 1979. u 1. kolu Kupa prvaka: Hajduk – Trabzonspor 1:0 (strijelac: Primorac iz 11-erca). Zanimljivo, druga službena utakmica na Poljudu bila je ona za treće mjesto na Mediteranskim igrama: Alžir – Grčka 2:1, 29. rujna 1979.
Ipak je Hajduk 1944 otišao u pratizane pa je i logično da se stadion zove po vrhovnom komadantu J.B.Titu😁