Prije nego što će njegova reprezentacija odigrati sparing utakmicu sa Srbijom, Igor Miličić, hrvatski stručnjak na čelu poljske nacionalne vrste, dao je intervju za Meridian TV. A u toj prigodi kolega Predrag Sarić, dugogodišnji košarkaški kroničar, zanimao se i za njegov pogled na temu stanja u hrvatskoj košarci.
Prvo pitanje išlo je u smjeru toga da naši vrhunski treneri u Lijepu Našu dolaze uglavnom odmoriti se a ne baviti se problemima hrvatske košarke.
– S obzirom na to da je situacija specifična, a ja nisam tamo, ne bih dijelio savjete niti me to u ovom trenutku netko traži. A mislim da to i jest problem hrvatske košarke, to što nema zajedništva da se tom sportu vrati dobar glas. Kad bi se košarci vratio dobar glas, našli bi se i ljudi koji će ući s dodatnom željom i boljom energijom da se nešto napravi. A sada vlada stagnacija, neki mamurluk gdje je sve OK, ali zapravo ništa nije OK. Sve je prihvatljivo, a ništa nije prihvatljivo. Tetura se u nekim situacijama koje nikom u Europi, regiji i Hrvatskoj nisu u interesu. Vidim da se slavi što se selekcija do 20 godina vratila u A diviziju, a to je prije bilo nešto ispod čega se ne može ići.
Kako vratiti taj dobar glas?
– Znam da ne bismo trebali biti u toj situaciji jer imamo dosta talenata kojima treba pametnog rada i vođenja. Hrvatska ovog ljeta nije nastupala u A diviziji ni u jednom mlađem uzrastu i tu nešto ne štima. Imamo Croatian Elite Basketball Academy Nikole Vujčića koji radi dvije godine i već ima nekoliko talenata koji su čak i na NBA radaru. Znači, talenata ima ako se radi sustavno i s ciljem. Vujčić je to pokrenuo nakon povratka iz Izraela i odmah čini razliku.
Iz minimalizma se teško izvući
A događa se, kaže, svojevrsni minimalizam.
– Vjerujem da hrvatski klubovi trebaju igrati na europskoj sceni i naći način kako da igraju Fibinu Ligu prvaka pa čak i Fibin Europa kup. Svojedobno je bila ideja da se igra Alpe Adria Liga, natjecanje koje je osvojila Dabrowa Gornicza, klub koji se u Poljskoj bori za ostanak. Dakle, to nije način, već treba naći dobro natjecanje, da se prihvaćaju izazovi, a ne da se traži minimalizam jer nisam siguran da se iz njega poslije može izaći.
Novi problem hrvatske, i ne samo hrvatske košarke jest egzodus mladih igrača koji sada odlaze na američke koledže kao nikad prije jer se ondje sada vrti novac. A to je dosad bio "resort" amaterizma. Kakva bi bila Miličićeva poruka tim mladićima s obzirom na to da je tim putem krenuo i njegov sin Igor?
– Puno ljudi neće odobriti ovo što ja govorim, no ja sam Igora odlučio tamo poslati i prije neo što se pojavio novac. Imam specifičnu situaciju jer sam otac trojice sinova koji igraju košarku. Još prije sedam godina, sa suprugom, poslao sam ih u Ulm, u jednu od najboljih akademija za mlade košarkaše u Europi. I tu treba postaviti pitanje gdje se dobro radi s mladima. U Poljskoj takvu opciju nemam. U Srbiji tako radi Mega. To treba biti nešto gdje će se dobro raditi s vašim djetetom, a ono će ondje izučiti zanat i onda otići dalje. Mislim da je Španjolska po tom pitanju dosta precijenjena, a u Francuskoj ima nekoliko dobrih centara. Zapravo, vi na deset prstiju možete nabrojati vrhunske akademije u Europi.
Američki put za sva tri sina
A ako je tako, evo što je onda najvažnije roditelju:
– Bez obzira na to što sam trener i što vjerujem da moja djeca posjeduju talent i znam koliko su puno radila, meni je i dalje najvažnija njihova edukacija. Jer ona im osigurava život i nakon košarke koja može trajati 15, ali i samo tri godine. Igor je završio Tennessee University i da sutra kaže da završava s košarkom, za mjesec dana može dobiti ugovor u korporaciji koja čeka studente s takvog koledža i može dobiti posao koji će ga osigurati za sljedećih 50 godina. A za mene kao oca to je velika stvar. Taj košarkaški dio jest relativno ograničen, no kada uzmemo u obzir da niti u Europi košarkaško obrazovanje više nije kako je bilo, najvažnije mi postaje obrazovanje. Za drugog sina planiram isti put, a za trećeg malo drukčiji, no ako ne prođe i za njega će opcija biti koledž-košarka.
A ondje su i drugi benefiti osim diplome i zarade.
– Ondje mladi čovjek za četiri godine stekne diplomu i osamostali se prije no što bi to bio slučaj doma pod "staklenim zvonom". Osim toga, ondje se igra pred 15-20 tisuća gledatelju, na kampusu su zvijezde, imaju neopisiv socijalan život i poznanstva na akademskoj razini za cijeli život.