Eddie Irvine, bivši vozač Formule 1 iz Sjeverne Irske, ostao je zapamćen kao jedan od najkarizmatičnijih i najkontroverznijih vozača svoje generacije. Iako je karijeru proveo u sjeni Michaela Schumachera, 1999. godine bio je na korak do svjetskog naslova, a nakon sporta izgradio je impresivno poslovno carstvo.
Edmund "Eddie" Irvine Jr. nikada nije bio sanjar. Bio je pragmatičar, čovjek koji je točno znao svoje mjesto u svijetu Formule 1, ali i izvan njega. Odrastao je uz oca zaljubljenika u utrke, radeći na njegovom auto otpadu kako bi financirao prve korake u moto sportu. Kada je 1993. konačno stigao u Formulu 1, svijet je odmah upoznao njegovu drsku narav. Na svojoj prvoj utrci u Japanu, u bolidu slabašnog Jordana, usudio se napraviti nešto nezamislivo - preteći za čitav krug tadašnju ikonu i vođu utrke, Ayrtona Sennu. Brazilac je pobjesnio. Nakon utrke, Senna je upao u Jordanov boks, verbalno napao Irca, a kad mu ovaj nije ostao dužan, udario ga je šakom. Irvine je pao na stolicu, no ostao je potpuno nonšalantan. Incident je postavio ton za cijelu njegovu karijeru: bio je brz, neustrašiv i nije ga bilo briga za autoritete.
Nakon tri sezone u Jordanu, tijekom kojih je zaradio i suspenziju od tri utrke zbog izazivanja sudara te osvojio svoj prvi podij u Kanadi 1995., uslijedio je poziv koji se ne odbija. Ferrari ga je želio kao momčadskog kolegu svom novom superstaru, Michaelu Schumacheru. Irvine je bez razmišljanja prihvatio ulogu "broja dva". Znao je da nije bolji vozač od Nijemca, ali je bio dovoljno pametan da shvati kako je plaćeno mjesto u najslavnijem timu na svijetu prilika života. Tijekom četiri godine u Maranellu, savršeno je balansirao između poslušnosti i natjecateljskog duha. Redovito je osvajao postolja, igrao timsku igru i postao ključan kotačić u Ferrarijevom pohodu na povratak u vrh. Njegova uloga bila je jasna: podržati Michaela u borbi za naslov. No, sudbina je imala drugačije planove.
Godina 1999. trebala je biti samo još jedna u kojoj će pomagati Schumacheru. Osvojio je prvu utrku sezone u Australiji, svoju debitantsku pobjedu u Formuli 1, no sve se promijenilo na Velikoj nagradi Velike Britanije. Schumacher je pri velikoj brzini izletio sa staze i slomio nogu, čime je njegova sezona bila gotova. Odjednom, teret cijele momčadi i nacije gladne uspjeha pao je na Irvineova leđa. Ferrari mu je dao punu podršku, a on je odgovorio na najbolji mogući način. Pobijedio je u Austriji, a tjedan dana kasnije u Njemačkoj momčadski kolega Mika Salo, doveden kao zamjena, prepustio mu je pobjedu. Slijedili su podiji i borba za naslov s Mikom Häkkinenom iz McLarena postajala je sve žešća.
Vrhunac drame dogodio se na pretposljednjoj utrci u Maleziji, gdje se oporavljeni Schumacher vratio kako bi pomogao Irvineu. Nijemac je odvozio jednu od najboljih utrka karijere, blokirajući Häkkinena i osiguravši Irvineu pobjedu. Uoči posljednje utrke u Japanu, Irvine je imao četiri boda prednosti. Titula je bila nadohvat ruke. Međutim, na stazi Suzuka nije uspio parirati Häkkinenu. Završio je treći, Finac je pobijedio i osvojio naslov sa samo dva boda prednosti.
Nakon sezone iz snova, prešao je u novi projekt, momčad Jaguara. Tri godine provedene tamo bile su obilježene frustracijama i nekonkurentnim bolidom. Iako je uspio osvojiti dva povijesna podija za tim, u Monaku 2001. i Italiji 2002., bilo je jasno da su najbolji dani iza njega. Krajem 2002., bez puno pompe, povukao se iz sporta i nikada se više nije profesionalno utrkivao. Za razliku od mnogih vozača koji ostaju vezani za stazu, Irvine je okrenuo potpuno novu stranicu. Još prije nego što je postao vozač Formule 1, bio je milijunaš zahvaljujući ulaganjima u nekretnine. Nakon karijere, taj je posao samo procvjetao.
Danas je Irvine pravi mogul s portfeljem od četrdesetak luksuznih nekretnina diljem svijeta, od Miamija i Dublina do Bahama, a njegovo se bogatstvo procjenjuje oko 200 milijuna dolara. Njegov životni stil savršeno se uklapa u "plejboj" imidž koji ga je pratio tijekom karijere - jahte, egzotične lokacije i lijepe žene. Mediji su ga povezivali s Pamelom Anderson i drugim poznatim damama, a on tu reputaciju nikada nije pokušavao demantirati. Ipak, njegov život nije prošao bez kontroverzi. Godine 2014. osuđen je na šestomjesečnu uvjetnu kaznu zatvora u Italiji nakon tučnjave u noćnom klubu sa sinom bivšeg gradonačelnika Milana. Nekoliko godina ranije, zaradio je nalog za uhićenje jer se nije pojavio na sudu nakon što je uhvaćen kako juri na skuteru kroz londonski Hyde Park bez dozvole i osiguranja.
Njegov ležeran odnos prema novcu ponekad je vodio i do bizarnih situacija – poput one kada je izgubio vlastiti helikopter. I to ne jednom, nego dvaput.
– Izgubio sam ga dva puta. Parkirao bih ga i onda se više ne bih mogao sjetiti gdje – rekao je za Mirror.
– Jednom sam ga parkirao u vrtu prijateljice, a onda zaboravio gdje ona živi. Vozio sam se uokolo dok nisam ugledao rotor, što je zapravo lakše nego pronaći auto na velikom parkiralištu – dodao je kroz smijeh.
Poznata je njegova izjava:
– Volim zabave, jahtu, privatni avion, besplatan ulaz u noćne klubove, stolove u restoranima bez čekanja, vožnju Ferrarija i najljepše djevojke.
Nije prestigao Sennu za krug nego obratno. Pa se pretjecanjem Senne (i ugrožavanjem njegove pobjede) išao vraćati u krug