Malo je onih pravih, ali i starih ljubitelja Hajduka koji se neće rado prisjetiti Bernarda Vukasa, od milja zvanog Bajdo, koji je umro baš na današnji dan, 4. travnja 1983. godine od srčana udara u 56. godini života.
Za ona vremena, imao je impresivnu karijeru, s pravom se može reći da je bio najbolji igrač Hajduka svih vremena. Bio je unikat na prostorima bivše Jugoslavije, sjajan dribler i tehničar, s puno energije, žestok i strastven igrač o čijim majstorijama možemo sada samo čitati ili eventualno pronaći neki prahistorijski video zapis.
>> VIDEO Podrška hrvatskih sportaša
Bilo kako bilo po svemu što je posjedovao, odlično bi se snašao i u današnjem nogometu.
No, kakva je njegova priča? Možda nije nimalo filmska poput one Pelea ili Messija, ali za pojmove ovih prostora i onog vremena, on je bio prava ikona i sinonim za nogomet.
Vukas je bio rođeni Zagrepčanin, dečko s Trešnjevke koji je nogometnu karijeru započeo 1938. godine u klubu HŠK Concordia iz Zagreba, nakon toga 1945. prešao je u FD Amater, a 1946. godine u NK Zagreb.
Nigdje se nije dugo zadržavao pa je 1947. počeo igrati za splitski Hajduk i tamo je krenuo u stvaranje iznimne karijere. S Hajdukom je osvajao nogometna prvenstva Jugoslavije 1950., 1952. i 1955. godine. U sezoni 1954./55. bio je najbolji strijelac prve nogometne lige s 20 postignutih pogodaka.
Ostavio je neizbrisiv trag u povijesti splitskog kluba, a jednom je rekao:
- I da se ponovno rodim, opet bih bio igrač Hajduka. Zbog sveg onog drugarstva, poštenja, zbog naše publike!
Kako i ne kada je tamo postao glavni igrač, a kada je došao u Split dobio je pravo na obrt za deratizaciju, dezinsekciju i dezinfekciju, što je bio unosan posao.
Za Bijele je debitirao kao lijevo krilo na utakmici protiv beogradskog Metalca (17. kolovoza 1947.), a već sljedeće godine zaigrao je za reprezentaciju Jugoslavije protiv Albanije u Beogradu (27. lipnja 1948., 0:0), da bi na Olimpijskim igrama u Londonu, iste godine, osvojio i srebrnu medalju (drugu u Helsinkiju 1952.).
Iako je bio zagrebački dečko, najbolje su mu ležale utakmice protiv Dinama. Pamte tako mnogi pobjeda na Maksimiru od 6:0, ali i onu od 3:2 (29. svibnja 1960.) u Splitu, koja je četiri kola prije kraja, Modre koštala prvenstva.
Ono što je zanimljivo kod Vukasa jest i to što je bio prvi nogometaš u Jugoslaviji koji je dobio dozvolu za odlazak u inozemstvu. Tada je potpisao je trogodišnji ugovor za Bolognu (1957. - 1959.) i to za 66 milijuna lira (cca 260.000 kuna). Tada je financirao postavljanje televizijske antene pored Splita koja je lovila talijanski program da bi navijači Hajduka mogli gledati njegove igre za Bolognu.
A tamo je odigrao 45 utakmica, zabio dva pogotka i zbog bolesti, odnosno žutice, vratio se u Hajduk.
Posljednji klubovi u karijeri bili su mu: Austria Klagenfurt, Grazer te Kapfenberger.
Hajduk je ipak bio njegova ljubav, za splitske bile upisao je ukupno 615 utakmica i zabio je 300 pogodaka u svim natjecanjima i prijateljskim susretima.
Osim toga trag u Hajduku ostavio je i tako što je bio njihov prvi sportski direktor (1968.-1969.)
Što se tiče reprezentativne karijere za Jugoslaviju je upisao 59 utakmica i 22 pogotka.
Cijela njegova karijera nije prošla nezapaženo, zato je bio izabran za najboljeg sportaša Jugoslavije 1955., ali i 1956. godine, u anketi Večernjeg lista proglašen je najboljim sportašem Hrvatske 20. stoljeća, a 2005. godine Fifa ga je nagradila odlikovanjem 'Stoljetni red časti'.
Igrao je za reprezentaciju Fife na Wembleyju protiv Engleske, 21. listopada 1953. godine, u povodu proslave 90. godina engleskog nogometnog saveza. Utakmica je završila 4:4, a Vukas bio jedan od zapaženijih - namjestio je dva pogotka.
Dvije godine kasnije, 13. kolovoza 1955. godine u Belfastu na utakmici Europa - Velika Britanija (4:1) Vukas je bio najbolji igrač, postigao je tri pogotka i time potvrdio da je te sezone bio možda i najbolji nogometaš Europe. Otočki mediji tada su pisali naslove poput: "Vukas potopio britanski nogomet".
Što više dodati osim toga, da pored svih titula i nagrada, Spomenik Bajdi Vukasu nalazi se ispred stadiona u Poljudu. Po njemu ime nosi jedna ulica u Splitu i jedna u Zagrebu.
A što se privatnog života tiče, bio je oženjen suprugom Stjepankom, s kojom ima sina Zdeslava (65) koji je danas cijenjeni oftalmolog.
Naš veliki Bajdo Vukas!