Posljednji panel petog izdanja Sunset Sports Festivala bio je i najemotivniji. Na pozornicu je izašla hrvatska olimpijka i paraolimpijka Sandra Paović i ispričala nevjerojatnu životnu priču koja je s jedne strane tužna a s druge tako poticajna. I zato je u dvorani bilo puno suznih očiju jer to što je doživjela i preživjela ova Vukovarka, počevši s prognanstvom iz razorenog Vukovara, doista je filmska priča. A upravo je kraći film bio uvod u njenu priču koja je sve nazočne oborila s nogu.
- Kada imate samo osam godina i bježite iz vlastita doma pod zvukom bombi već tada shvatite koliko život može bit surov. Ovo je priča o svemu što me je pokušalo slomiti, ovo je priča kako nadživjeti život.
Prognana iz razorena Vukovara
A sa samo pet godna otac joj je stavio u ruku stolnoteniski reket.
- Na prvo natjecanje izašla sam s osam godina pri čemu mi je otac rekao da nije važno hoću li pobijediti već je važno da dam sve od sebe. No, ja sam turnir osvojila ali samo dva tjedna nakon toga moj Vukovar je napadnut i mi smo izgubili sve. U jednom danu postali smo izbjeglice, napustili smo grad sa samo jednim ruksakom u kojem je bio stolnoteniski reket. I gdje god bismo e došli prvo smo tražili stolnoteniski stol i kada bih ja uz njega stajala i igrala sve loše iz mojih misli bi nestalo, dogodila bi se čarolija.
Dakle, vrlo rano je dobila lekciju o tome da će njen život biti borba.
- Nakon što sam na Prvenstvu Europe do 14 godina osvojila tri zlata bila je to za mene prva velika životna pobjeda jer sam shvatila da ako ne odustaješ i kada je najteže onda je sve moguće.
I njoj je najteže razdoblje bilo vrijeme prelaska iz juniorskog u seniorski stolni tenis.
- U to vrijeme izbornik je bio Neven Cegnar, najzahtjevniji trener u Europi koji je od nas pokušavao napraviti malu hrvatsku armiju. Ponekad je to izgledalo brutalno, a on nikad nije bio zadovoljan, pa sam ga jednom pitala hoće li on ikada reći da mi dobro ide na što je on odgovorio: "Sandra, kad misliš da si na granici mogućeg, da si dala sve, moraš znati da si tada samo na 50 posto". U tom trenutku sam pomislila da je trener lud no ta će rečenica postati najvažnija u mom životu.
A predstavljat će joj poticaj i u onome što će joj se dogoditi samo pola godine kasnije.
- Sa svojim francuskim klubom sam išla na polufinale Europske lige i naš je trener zaspao za volanom pa smo doživjeli tešku nesreću. Doživjela sam tešku ozljedu kralježnice, bila sam zarobljena u smrskanom autu, pri svijesti ali paralizirana. No, nisam paničarila, ostala sam mirna i prva operacija je prošla dobro. No, probudila sam se kompletno paralizirana a nisam mogla ni samostalno disati. Moji su bili užasnuti.
Prognoze za nastavak života bile su loše:
- Francuski liječnici su rekli da neću više nikad hodati, da se neću moći kretati čak niti u kolicima a možda niti samostalno disati. No, nastavila sam vjerovati. Nakon što su me premjestili u švicarski rehabilitacijski centar rekli su mi da mogu vježbati maksimalno dva sata a ja sam 16 mjeseci radila po osam sati. Znala sam da je to jedina šansa da opet hodam. Kada bih osjećala da ne mogu dalje vikala bih poput trenera Cegnara na sebe "Sada si samo na 50 posto".
Nakon medicinskog i sportsko čudo
Kada sam se iz Švicarske vratila kući mogla sam prehodati, na štakama, 400-500 metara i bila sam strašno ponosna. U to vrijeme sam odlučila završiti studij, steći diplomu i samopouzdanje s kojim sam došla i na prvi trening parastolnog tenisa. Iako su mi govorili da igrati mogu samo u kolicima, ja sam odlučila igrati stojeći. A prva stvar koju sam vidjela kada sam ušla u dvoranu bio je moj sadašnji suprug Danijel i ja sam se zaljubila. Htjela sam istog časa reći "ja ću se udati za tebe" ali nisam no jadni Danijel nije imao izgleda i mi smo se 11 mjeseci kasnije oženili.
A onda se dogodilo i sportsko čudo.
- Stojeći, ne u kolicima, postala sam europska pa svjetska pa opet europska prvakinja a osam godina nakon Pekinga, u Riju 2016., postala sam i paraolimpijska pobjednica. To je bila pobjeda nad svim što mi se dogodilo u životu.
A taj život doista zaslužuje da se ekranizira.
- Ovog časa moj najvažniji projekt jest dokumentarni film i moja želja je da moja priča putuje svijetom i da možda kandidira i za Oscara.