Posljednjeg dana 2025. godine plava je obitelj ostala zavijena u crno. Marijan Čerček napustio nas je u 77. godini ostavivši neizbrisiv trag. Za Dinamo je odigrao 226 utakmica i zabio 35 pogodaka, igrao je i za NK Zagreb, no u srcima navijača zauvijek će ostati upisan kao junak svete 1967. godine, kada je kao dječak uskočio na najveću pozornicu i postao besmrtan.
Ta finalna utakmica Kupa velesajamskih gradova protiv moćnog Leedsa bila je Čerčekov službeni debi. Trener Ivica Horvat gurnuo ga je "u vatru", a osamnaestogodišnjak mu je uzvratio na najbolji način. U 39. minuti Čerček, visok samo 168 centimetara, nadskočio je gorostasnog engleskog braniča i svjetskog prvaka Jackieja Charltona (191 cm). Lopta je završila u mreži, a Maksimir je eksplodirao, što je Dinamu trasiralo put prema jedinom europskom trofeju.
Čerček je bio prototip modernog krila, igrač ispred svog vremena. Prodornost, eksplozivnost i sjajan dribling bili su njegovi zaštitni znakovi. Za Dinamo je igrao od 1967. do 1975., a u tom je periodu osvojio Kup velesajamskih gradova te Kup maršala Tita 1969. godine. Nažalost, karijeru su mu često prekidale ozljede koje su ga spriječile da prikupi više od jednog nastupa za reprezentaciju. Nakon igračke karijere ostao je vezan uz nogomet radeći kao trener u Dinamovoj školi.
U jednom od kasnijih razgovora s nostalgijom se prisjetio tih dana. "Leeds iz šezdeset sedme? Sjetim se toga skoro svaki dan. Ušao sam kao klinac iz juniora. Igraš finale europskog kupa i onda ti se potrefi da zabiješ gol, a nisi ni sanjao da ćeš igrati", ispričao je. Prisjetio se i kako je vijest o finalu doznao u vlaku za München, gdje je putovao s juniorskom momčadi, ne vjerujući da bi netko od njih mogao dobiti priliku.
Na pitanje o razlikama nogometa njegova doba i današnjeg, ponudio je zanimljivu perspektivu. "Nogomet se nije puno promijenio. Tko je znao igrati u ono vrijeme, znao bi i danas. Ali, napredovao je po pitanju taktike, snage i brzine. Danas su igrači atlete. Nekad se igrao ljepši nogomet, ali usporeniji", objasnio je Čerček u jednom intervjuu.
Popularni Čera bio je sjajan dribler, odličan tehničar, krasili su ga eksplozivni juriši po desnoj strani, bio je okretan, probojan… Treneri su voljeli što je uglavnom igrao „na prvu loptu“, uglavnom je koristio udarac punom nogom. Prošao je kompletnu maksimirsku nogometnu školu, a još je i u tim juniorskim danima s jednakim uspjehom igrao na svim mjestima u napadu, a po svojim je karakteristikama mogao pomoći i u veznome redu. Nije spadao u skupinu snažni, robusnih napadača, ali to ga nije smetalo da beskompromisno ulazi u izravne duele.
Otkrio je i svoje nogometne idole. "Najviše sam volio gledati Brazil dok su igrali Pele i Garrincha. Zaljubio sam se u Garrinchu. I ja sam igrao desno krilo kao i on. Kad smo bili na turneji u Južnoj Americi, svi su me u Brazilu prozvali malim Garrinchom", prisjetio se. Ta priča imala je i dublje značenje. "Garrincha znači vrabac, a mene je moja pokojna baka zvala vrapcem." Uz Brazil, priznao je da je navijač Reala, no jedna je ljubav bila iznad svih: "Ja sam dijete Dinama."
Počivao u miru. Veliki igrač.