Nema tome puno da nas je košarkaški trener Vlado Vanjak uputio na jednu rukometnu priču. Jedan od rijetkih domaćih stručnjaka koji je vodio tri najveća domaća kluba (Cibona, Zadar, Split) kazao je:
– Na jednom štandu s voćem u mom kvartu radi bivša rukometašica koja je imala veliku sportsku karijeru, ali baš i nije imala puno sreće u životu. No gospođa Jadranka Jež veliki je borac.
Zbog izbornika promijenila reprezentaciju
I zato smo se s Ježicom, kako su je zvali prijatelji, našli na kavi nakon njena radna vremena, koje se svaki dan proteže na više od 10 sati. Pa nam je najprije ispričala svoju rukometnu priču, začetu u Lokomotivi, koja je vrhunac doživjela s 22 godine u prigodi osvajanja bronce na Svjetskom prvenstvu 1982. godine.
– Bila sam startni pivot u reprezentaciji koju su činili Ognjenović, Višnjić, Anastasovski, Kolar-Merdan, Ptujec...
Premda etiketirana kao jedna od zvijezda te ekipe, i u najboljim godinama (24), Jadranka je izostavljena iz sastava koji će dvije godine poslije osvojiti zlato na Olimpijskim igrama u Los Angelesu.
– Tadašnji izbornik Josip Samaržija nikad mi nije objasnio zašto je umjesto mene uzeo Emiliju Erčić i Svetlanu Mugoša, a tog sam časa bila najbolji pivot u zemlji.
Moguće je da se to dogodilo i zbog famoznog republičkog ključa, što je u to vrijeme bila ustaljena praksa. U svakom slučaju, na Jadranku je to ostavilo snažan trag.
– Samaržija mi je nakon toga kazao da računa na mene pa sam otišla na četveroboj zemalja, nakon čega sam se, zbog sportske nepravde, zahvalila na igranju za reprezentaciju Jugoslavije.
No zato je vrlo brzo zaigrala za reprezentaciju tada susjedne Austrije.
– Zanimljivo je da sam tu jednu sezonu u Prvenstvu Jugoslavije igrala za Lokomotivu, a na reprezentativnoj sceni za Austriju jer sam, zbog potreba njihove reprezentacije, brzo dobila državljanstvo. Potom sam, po želji tadašnjeg trenera te ekipe Vinka Kandije, počela igrati i za bečki Hypo, s kojim sam, nakon što je vlasnik Gunar Prokop neprestano pojačavao ekipu, za koju godinu postala i prvakinjom Europe.
Vrhunac njene reprezentativne karijere pod novom zastavom, koju je branila 189 puta, bio je nastup na Olimpijskim igrama u Barceloni. Austrijanke su tada osvojile peto mjesto i to je i danas drugi najbolji rezultat te zemlje u ženskom rukometu.
– Vratila sam se u Zagreb 1995., kad mi je sin imao četiri godine jer mi je muž obolio od teške bolesti. Igrala sam tada za Karbon iz Zaprešića, s kojim sam ušla u Prvu ligu. Nakon kraće epizode u Lokomotivi vratila sam se u Zaprešić, gdje mi je nakon nekog vremena rečeno da bi bilo dobro da pustim mlade da igraju. Rekla sam neka bude tako jer mi je suprug preminuo pa sam ostala s malim djetetom, a već sam vodila firmu. Bili smo uvoznici dijelova za Renaultove automobile.
Tu negdje počinju i zavrzlame koje će je dovesti do problema s nekretninama.
– U Beču sam zaradila za stan i s njim nisam imala nikakvih problema i uspješno sam ga prodala. Istodobno sam bila jamac jednoj prijateljskoj tvrtki za kredit sa svojim stanom u Ulici Bernarda Vukasa koji sam dobila od Grada još sredinom 80-ih kao zaslužna sportašica i koji sam poslije otkupila. Nažalost, nisam znala da su oni godinu prije digli kredit u više banaka i da su u velikim financijskim problemima.
Spomenuta firma je kolabirala i prestala vraćati kredit pa se banka naplatila Jadrankinim stanom. A kad se trebaju namiriti na tuđoj nevolji, banke su prilično neumoljive pa je došlo do deložacije.
– Već dan prije policija je našu zgradu obilježila trakom da bi na dan deložacije zabranili medijima pristup. No ja sam izašla na balkon susjede s druge strane zgrade i dala izjavu. Deložaciju su pokušali spriječiti članovi Živog zida, pristigli iz svih dijelova Hrvatske, no njih su privodili, a dvoje je završilo i na hitnoj.
Nažalost, u nevolje je Jadranka upala, a veli da ni sama ne zna kako, i sa stanom u Dugavama. Tamo je pak bila neka kamatarska priča pa se i danas oko toga još sudi.
– Odjednom se moj stan u Dugavama našao na javnoj dražbi pa sam oko toga na županijskom sudu. A s onim stanom iz kojeg sam deložirana sam na Sudu za ljudska prava u Strasbourgu.
Dojma smo da je naša dobroćudna sugovornica bila i odveć lakovjerna, da je odveć vjerovala ljudima.
– Kad me Austrijanac nije prevario, tko bi očekivao da će to učiniti netko domaći. Uzdala sam se u vlastito poštenje.
I Sherlock Holmes bi to teško razmrsio
No nije ovaj svijet baš satkan od poštenjačina.
– Od mene su ti ljudi dobili previše love i još bi htjeli. Nema veze, život ide dalje i borba se nastavlja. Pravda će pobijediti.
Kao žrtva raznoraznih varalica, a njenu priču teško bi razmrsio i Sherlock Holmes, kaže da je jednom kamataru upala u njegov restoran rekavši mu da više nema love i neka je izvede iz restorana i neka joj skrati muke.
– Da se nisam bavila vrhunskim sportom i da nisam trenirala u takvom režimu, a u Austriji su me trenirali poput specijalca, vjerojatno u tome ne bih uspjela. Nisu me zalud na terenu zvali Sjekira.
A u mukama se našla i kada je u servisu koji je vodila na Kajzerici našla mrtvog djelatnika, u čije samoubojstvo ni danas ne vjeruje.
– Nakon toga sam vidjela da to nema smisla i zatvorila sam firmu.
Igračku karijeru završila je s 53 godine jer je trećeligašu Velikoj Gorici pomagala trenerski, a katkad i igrački. Već deset godina prodaje voće na jednom zagrebačkom štandu i još uvijek je puna tople energije i vedra duha. A to je, s obzirom na sve životne krimiće koje je prošla, možda i njen najveći životni uspjeh.
Kad ne znaš ni sam kako ti se stan našao na dražbi, onda imaš veće probleme nego što misliš. A ako spominješ kamatare, onda nisi niti nešto bistar - svatko zna da kamatari ne rade za kamatu, nego da ti otmu glavnicu. Teška priča, ima ih mnogo, nažalost.