Povratak Zorana Mamića u Dinamo sumrak je pravne države

Presumpcija nevinosti, kao jedno od temeljnih načela ljudskih prava, sjajna je stvar. Ona utvrđuje da nitko nije kriv dok mu se to ne utvrdi pravomoćnom sudskom presudom. No utvrđuje i neke moralne obveze i kodekse ponašanja za osobe koje obnašaju visoke dužnosti i funkcije bilo u politici, ekonomiji ili sportu, a koje su se iz ovih ili onih razloga našle u raljama zakona.

Drugim riječima, ako ste političar, predsjednik uprave neke velike tvrtke ili visoko pozicionirani sportski djelatnik koji se iz ovog ili onog razloga našao u sukobu sa zakonom, od vas se očekuje da bez obzira na ishod sudskog postupka, pa čak i prije no što je on počeo, podnesete ostavku. Jer je to moralno. I ispravno.

I u konačnici jer se tako sanira šteta, koju ste svojim (ne)djelima nanijeli stranci, vladi, tvrtki ili sportskom kolektivu. Takvo ponašanje smatra se civiliziranim i odgovornim. Odnosno točnije, takvo se ponašanje smatra civiliziranim i odgovornim svuda osim u Hrvatskoj. Jer u Hrvatskoj ni javnost ni strukture vlasti ne vide nikakav problem da netko tko je optužen pa čak i nepravomoćno osuđen za korupciju ozbiljnih razmjera i dalje obnaša svoje funkcije, kao da optužbe i sudski postupci ne postoje.

Dramatično pismo

Stoga je u Hrvatskoj normalno da na lokalnim izborima pobjeđuju gradonačelnici protiv kojih se vode sudski postupci zbog netransparentnog upravljanja proračunima gradova koje vode. Normalno je i da zakone u Saboru izglasavaju i zastupnici kojima se sudi zbog korupcije i ratnog zločina.

Nije neobično ni da u Vladi sjede ministri osumnjičeni za plagiranje, izazivanje prometne nesreće i vožnju bez vozačke dozvole, a već uobičajena pojava postala je i da sve više ministara ne zna suvislo objasniti porijeklo svoje imovine.

Pa kada je sve to u Hrvatskoj već dulje vrijeme “normalno”, ne treba se onda čuditi ni najnovijim vijestima koje se pristigle iz Dinama. U kojem je prije koji dan Zoran Mamić, inače nepravomoćno osuđen na četiri godine i 11 mjeseci zatvora zbog izvlačenja 116 milijuna kuna iz Dinama te pravomoćno optužen za sudjelovanje u izvlačenju dodatnih 144 milijuna kuna iz Dinama, imenovan sportskim direktorom tog istog Dinama.

Travestija je to kakva se vjerojatno ne može vidjeti u pravno uređenim državama. No Hrvatska, uvjerili smo se bezbroj puta, nije pravno uređena država, pa je tako moguće da se Zoran Mamić, kojeg je, usput budi rečeno, samo mjesec dana dijelilo do odlaska iza rešetaka – jer da je nepravomoćno osuđen na pet godina zatvora iz osječke bi sudnice bio odveden izravno u pritvor – u Dinamo vrati na velika vrata.

I ne samo da se vrati na velika vrata, već je GNK Dinamo njegov povratak javnosti predstavio na izvanrednoj konferenciji za novinare, pri čemu Dinamov predsjednik Mirko Barišić ništa čudno nije vidio u činjenici da se sportskim direktorom kluba imenuje čovjeka nepravomoćno osuđenog za izvlačenje novca iz tog istog kluba.

Da cijela ta stvar bude još tragičnija, novinari su u Maksimir pozvani netom nakon što se doznalo da je GNK Dinamo premijeru Andreju Plenkoviću i predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović uputio dramatično pismo u kojem je naveo da je klub u posljednje vrijeme “izložen pritiscima pojedinih osoba koje su od strane nadležnih tijela označene kao nositelji organiziranog kriminala u RH te da su se te osobe otvoreno angažirale kako bi preuzele upravljanje Dinamom”.

U spomenutom pismu premijera se moli “da prepozna ozbiljnost mogućih ugroza za klub i djelatnike, koje sasvim sigurno mogu dovesti do fizičkih napada pa i likvidacija odgovornih ljudi”. Na koje se to “nositelje organiziranog kriminala” misli u Dinamu, naravno, nisu odgovorili.

Kao što nisu odgovorili ni zašto je pismo s ozbiljnim optužbama koje impliciraju da mafija pokušava preuzeti vodeći hrvatski nogometni klub, poslao premijeru i predsjednici, a ne MUP-u, DORH-u i USKOK-u? Pa ne misle valjda Mirko Barišić i ostali Dinamovi glavešine da će bilo premijer bilo predsjednica osobno istraživati navode njihova pisma!?

U uređenim državama, što rekosmo da Hrvatska, nažalost, nije, takvim pitanjima bave se policija i tužiteljstvo, a ne politički vrh. I tu dolazimo do još jednog paradoksa cijele ove priče.

Braća Mamić, odbjegli Zdravko i maksimirski povratnik Zoran, godinama su sebe pokušali prikazati kao žrtve političkog progona. Tvrdili su tako, više Zdravko, manje Zoran, da im politika smješta i podmeće, da su sudski postupci pokrenuti protiv njih konstruirani, da u navodima optužnica podignutih protiv njih nema ni zrna istine.

Prikazivali su sebe kao spasitelje hrvatskog nogometa i Dinama, tvrdili da će iza njih nastati potop, a istodobno su se klubom iz Maksimira, koji su nazivali svetinjom, koristili kao bankomatom, kojem je jedina svrha bila osobno bogaćenje obitelji Mamić.

Neimenovana mafija

I sada, kao “žrtve” političkog progona od te iste politike traže da ih zaštiti od neimenovanih pripadnika mafije. U tom kolopletu izvrnutih teza običnom promatraču, ili bolje reći navijaču, doista se teško snaći. Pogotovo kada se prisilni odlazak Mamića iz hrvatskog nogometa, prvenstveno Zdravka, sagleda u svjetlu svega onoga što se nakon toga događalo.

Jer netom nakon što je Zdravko Mamić otkrio BiH kao svoju “rezervnu” domovinu, koja ga je zasad spasila od hrvatskog zatvora, prodisali su i reprezentacija i Dinamo.

Do prošlog ljeta neprikosnoveni gazda hrvatskog nogometa, bio je prisiljen iz sigurnosti Međugorja gledati kako reprezentacija osvaja srebro na SP-u u Rusiji te kako Dinamo, nakon gotovo 50 godina, “prezimljava” u Europi.

Uspjesi su to na kojima nije bilo, barem vidljivog, Mamićeva pečata i koji su se najvjerojatnije i dogodili upravo zbog toga što njega nije bilo u blizini ni reprezentacije ni kluba. Možda je Mamić u tim trenucima počeo shvaćati da je njegovo vrijeme prošlo, odnosno da je detroniziran s mjesta neokrunjenog kralja hrvatskog nogometa.

Jer do prošlog ljeta Zdravko Mamić je odlučivao o svemu. Postavljao je i smjenjivao izbornike. Odlučivao koji igrač može, a koji ne može igrati u reprezentaciji, pri čemu je najbitniji kriterij bilo to je li dotičnog igrača menadžerski zastupa obitelj Mamić i koliko se na transferu tog igrača može zaraditi.

Odlučivao je o trenerima Dinama koji su bili potrošna roba, a volio se miješati i u izbor nogometne taktike. Mamića se pitalo i pri imenovanju nogometnih sudaca, a njegova je bila zadnja i pri imenovanju šefa Hrvatskog nogometnog saveza (HNS).

Ukratko, Zdravko Mamić je i prema svom i prema javnom shvaćanju bio neprikosnoveni bog hrvatskog nogometa, s dobrim vezama u politici i sudstvu, koji se hvalio čak i time da je predsjednici organizirao proslavu rođendana, zbog čega je bez svoje funkcije ostao šef SOA-e.

I onda je sve te umišljene ili stvarne moći preko noći nestalo u onom trenutku kada je osječki sud zaključio da su braća Mamić kriva za izvlačenje novca iz Dinama. Zdravko Mamić je nepravomoćno osuđen na šest i pol godina zatvora, no objavu presude dočekao je u BiH. U isto vrijeme, njegov se brat sklonio u Ujedinjene Arapske Emirate pa u Saudijsku Arabiju gdje je kao trener vodio tamošnje nogometne klubove.

Teško kontrolira klub

Braća Mamić su tako, stjecajem za njih nepovoljnih pravosudnih okolnosti, razvlaštena iz hrvatskog nogometa, a svakome tko išta zna o Zdravku Mamiću, odmah je moglo biti jasno da se on neće tako lako s time pomiriti. Jer njegov utjecaj u reprezentaciji i HNS-u postajao je sve manji, a upravljanje Dinamom na daljinski upravljač, za Mamića se nije pokazalo uspješnim.

U toj nogometnoj igri prijestolja, Mamiću je postalo teško kontrolirati klub, procese u njemu te ono za njega najvažnije – zaradu od transfera igrača. A kada je shvatio da je od dobitnika postao gubitnik te da su se u blizini Dinama možda pojavili i neki novi igrači, odlučio je u klub vratiti jedinu osobu kojoj vjeruje. Svog brata.

Povratak Zorana Mamića u Dinamo i njegovo instaliranje na mjesto sportskog direktora sumrak je pravne države jer se još jednom dokazalo da je borba protiv korupcije u Hrvatskoj samo stvar proklamacije, a ne i stvarne želje za stvaranje boljeg i pravednijeg društva, u kojem osuđenici za korupciju sigurno ne bi mogli biti sportski direktori nogometnih klubova.

Sumrak je to i hrvatskog nogometa koji nikako da iziđe iz kaljuže u kojoj se godinama valja, a ako se na koncu optužbe iz dramatičnog Dinamova pisma upućenog državnom vrhu u nekom trenutku pokažu točnima, ta će nogometna kaljuža postati još veća. A možda i krvavija.