Uoči utakmice u Torontu sjetili smo se svojedobno najpopularnijeg kanadskog Hrvata, bivšeg hokejaša Medveščaka Joela Prpica. Hokejaš koji je svojedobno igrao za NHL velikane Boston i Colorado, a u Medveščaku proveo četiri godine (2009. – 2012.) bio je oduševljen kad smo ga nazvali da nam komentira utakmicu Hrvatske protiv Paname u Torontu. Javio nam se iz svog doma u Waterloou, sat i pol udaljenom od Toronta.
Kanađani jako cijene vatrene
– Pa kako ste se mene sjetili? Baš mi je drago da me se Hrvati još sjećaju. Želio sam otići na utakmicu u Torontu, ali do ulaznica je bilo gotovo nemoguće doći. Ali, zato ću utakmicu pratiti sa svojom obitelji i prijateljima i glasno navijati. Pratim hrvatsku reprezentaciju, kad god se igraju velike utakmice, u svom dvorištu izvjesim hrvatsku zastavu i pozovem prijatelje da zajedno gledamo utakmicu. U području Toronta živi mnogo Hrvata pa će Kanađani hrvatskog podrijetla sigurno biti glasni i ponosni – rekao nam je Joel Prpic pa dodao:
– Uspjesi hrvatske nogometne reprezentacije su inspirativni, a Luka Modrić je nevjerojatan i obožavam ga gledati. Nevjerojatno da je u ovim godinama i dalje na tako visokoj razini. Izvanredno kontrolira igru, baš je fascinantan. Inače, hrvatska reprezentacija ovdje uživa veliko poštovanje, Kanađani pokazuju puno simpatija prema hrvatskoj nacionalnoj momčadi.
Zanimljivo, i Joel Prpic svojedobno je nosio dres hrvatske reprezentacije, naravno u hokeju na ledu.
– Jedna od mojih najdražih uspomena bila je povratak u Zagreb na Svjetsko prvenstvo nakon moje prve godine rada kao vatrogasca. Došao sam iz Kanade, bio kapetan reprezentacije i osvojio naslov svjetskog prvaka Diviziji 2A. Osvojiti prvenstvo na domaćem terenu i proslaviti ga s navijačima bilo je nevjerojatno iskustvo.
Čime se sada bavite?
– Vatrogasac sam već 15 godina, to je posao koji obožavam. Postao sam vatrogasac otkako sam završio hokejašku karijeru u Medveščaku. Velika hvala zagrebačkom šefu vatrogasaca Siniši Jembrihu, koji je tada bio vatrogasni zapovjednik i omogućio mi da treniram sa zagrebačkom vatrogasnom postrojbom. Danas sam časnik za obuku smjene i vršitelj dužnosti kapetana. Zaista uživam u ovom poslu, ponajviše zbog timskog duha koji vlada među nama.
Pamtite li još utakmice u dresu Medveščaka?
– Naravno! Igranje u Zagrebu bilo je najljepše razdoblje moje 15-godišnje karijere. Navijači su bili najglasniji i najponosniji koje sam ikada vidio. Naježim se kad se sjetim tih trenutaka. Ljudi u Hrvatskoj iznimno su gostoljubivi i opušteni, a zemlja je prekrasna. Kada smo se vratili u Kanadu i otišli na svoju prvu NHL utakmicu kao navijači, moje su se kćeri zapravo dosađivale. Nakon one atmosfere u Ledenoj, više te ništa ne može fascinirati. Uh, koliko lijepih uspomena imam, a najdraža mi je možda pogodak u produžetku s igračem manje protiv Salzburga u mojoj prvoj sezoni pa pobjeda protiv Graza za prolazak dalje u doigravanju. Sve utakmice u velikoj Areni i na otvorenom na Šalati bile su također posebne. Ipak, najbolja su uspomena navijači. Nikada nisu prestali pružati podršku, bez obzira na okolnosti.
Navijači Medveščaka vas pamte po velikom srcu, a i onoj tučnjavi u polufinalu doigravanja protiv Klagenfurta.
– Toga se i ja vrlo dobro sjećam. Znao sam tog igrača s prijašnjih utakmica i rekao sam mu da ću ga jednom "uloviti", a na toj utakmici došao je trenutak. Kada sam započeo tučnjavu, znao sam da neću stati. Cijela je momčad stala jedan uz drugoga. To je ono što suigrači rade. Na kraju se u tučnjavu uključio i naš golman Robert Kristan. Uh, Kristan je bio nevjerojatan borac i natjecatelj. Bili smo vrlo bliski.
Želim opet posjetiti Zagreb
Jeste li u kontaktu s nekim bivšim suigračima iz Medveščaka?
– S Alanom Letangom i danas se često viđam. Velike čestitke njemu na trenerskom poslu u Red Bull Salzburgu. Trudim se ostati u kontaktu s dosta bivših suigrača, ali kako vrijeme prolazi, uglavnom im se javim ako putujem i znam da ću biti u njihovu gradu ili negdje u blizini. Nisam više u kontaktu s čelnim ljudima tadašnjeg Medveščaka Damirom Gojanovićem, Markom Belinićem i Dadom Ljubićem, ali volio bih ih ponovno vidjeti jednog dana. Ove zime planiramo posjetiti obitelj Letang u Salzburgu pa se nadam da ćemo, dok budemo u Europi, uspjeti svratiti i do Zagreba.
Dok je igrao u Zagrebu, Joelove kćeri Aiko i Saya bile su klinke, sad su to već odrasle cure.
– Moja starija kći Aiko upravo je diplomirala i stekla prvostupničku diplomu iz psihologije i neuroznanosti. Trenutačno se priprema za prijavu na medicinski fakultet. Mlađa kći Saya kreće na treću godinu studija kineziologije na Western Universityju, također na preddiplomskom studiju prirodnih znanosti. Supruga Kim također je odlično, uskoro ćemo proslaviti 25. godišnjicu braka – rekao nam je Joel te zaključio:
– Prenesite puno pozdrava svima iz Medveščaka. A nogometašima Hrvatske želim da što dalje dođu na Svjetskom prvenstvu, nadam se do još jedne medalje!