Hrvatski sport zavijen je u crno. U 74. godini života napustio nas je Branko Zemunik, trenerska legenda, kondicijski guru i dobri duh Dizačkog kluba Metalac. Čovjek koji je od šampiona stvarao ljude, a od malenog kluba simbol otpora, ostavio je iza sebe nasljeđe koje nadilazi medalje i rekorde. Teško je i zamisliti da više nećemo sresti njegov osmijeh na ulazu u dvoranu u Domu sportova, mjesto koje je više od pola stoljeća bilo njegov drugi dom.
Branko Zemunik, rođeni Splićanin koji je odrastao na zagrebačkoj Peščenici, bio je puno više od trenera. Bio je mentor, povjesničar, kroničar i čuvar vatre jednog posebnog, radničkog duha koji je utkao u temelje hrvatskog sporta. Njegov put počeo je gotovo slučajno, iz inata i mladenačkog kompleksa. Kao dječak volio se hrvati po livadama, no kada je 1969. godine došao u Metalčevu školu hrvanja, trener mu je rekao da je "prežgoljav". Imao je samo 54 kilograma.
- Stvorio mi je strašan kompleks, ne mogu vam to opisati -ispričao je jednom prilikom.
Odlučio je ojačati u dizačkom klubu, a hrvanju se nikada nije vratio. Pronašao je skromnu dvoranu u skladištu Kemoboje u Ilici i ondje, umjesto privremenog utočišta, pronašao životni poziv. Dvije i pol godine kasnije postao je prvak Jugoslavije.
Taj skromni početak odredio je cijelu njegovu karijeru i filozofiju. Metalac, klub koji je nastao iz Radničkog sportskog društva, nikada nije bio samo mjesto za treniranje. Bio je zajednica, utočište i simbol prkosa. Zemunik je s ponosom isticao njegovu povijest.
- Nažalost, nemamo puno arhivskog materijala iz tog vremena, puno toga o Metalcu je uništeno, još više toga je zaboravljeno. Samo da to spomenem, Metalac je dao devet narodnih heroja - govorio je u jednom od svojih intervjua.
U vremenima kada su drugi klubovi početkom devedesetih mijenjali imena kako bi se odrekli "socijalističkog" nasljeđa, on se borio da Metalac ostane Metalac. Nije se sramio povijesti u kojoj su članovi kluba 1941. godine odbili stati na stranu fašista i pridružili se narodnooslobodilačkoj borbi. Ta hrabrost i dosljednost bili su mu životni kompas.
- Držim sliku Stjepana Filipovića na mobitelu, onaj moment pred vješanje. Držim ga jer je to za mene hrabrost. To je borba, otpor -objasnio je.
Iako je njegov rad u dizanju utega bio monumentalan - kao trener Metalca radio je više od 45 godina, bio posljednji izbornik jugoslavenske i prvi izbornik hrvatske reprezentacije te odgojio preko 40 prvaka Hrvatske - šira javnost upoznala ga je kao čovjeka iz sjene najvećih uspjeha hrvatskog sporta. Postao je jedan od najcjenjenijih kondicijskih trenera, stručnjak čije su znanje tražili rukometni velikani poput Zagreba i Lokomotive, ali i brojni individualni sportaši. Kruna njegovog kondicijskog rada bila je suradnja s braćom Martinom i Valentom Sinković. Više od osam godina brusio je njihovu snagu i eksplozivnost, ugradivši temelje u njihova dva olimpijska zlata, svjetske i europske naslove.
- Srce mi je jako zaigralo kad sam u tri ujutro gledao kako osvajaju zlatnu medalju na Olimpijadi u Tokiju. Ženu sam probudio, unuka, sve živo. Nije to samo zato što ih ja treniram, nego zato što su mi veliki prijatelji - s emocijama je govorio o veslačkim velikanima koje je smatrao Metalcima, dijelom svoje sportske obitelji.
Njegova stručnost bila je neupitna, a pristup sportu daleko ispred svog vremena. Razbijao je mitove o dizanju utega kao sportu koji šteti tijelu, objašnjavajući njegovu kompleksnost koja uključuje koordinaciju, fleksibilnost i brzinu.
- Opće javno mišljenje je bilo da će oni koji se bave dizanjem utega ostati niski, da će iskriviti kičmu. To sve je apsolutno netočno - strpljivo je pojašnjavao.
I sam se kao mladić suočio s takvim predrasudama, kada mu majka isprva nije htjela prati opremu za trening, bojeći se da će "ostati mali i iskrivljen". Dvije godine je sam prao i sušio opremu u klubu dok se nije predomislila. To iskustvo naučilo ga je važnosti edukacije i prenošenja znanja, zbog čega je godinama radio kao asistent na Kineziološkom fakultetu, vodio seminare i pisao stručne knjige, iako je uvijek skromno napominjao kako bi trebalo napisati još puno više.Život Metalca, a time i Branka Zemunika, bio je vječna borba. Borba s financijama, s nerazumijevanjem sustava, s vječnim podstanarstvom.
- To je tako oduvijek s Metalcem, uvijek smo se nekako borili, preživljavali - govorio je bez gorčine, kao da konstatira činjenicu.
Klub koji je bio ekipni pobjednik Hrvatske i osvajač Kupa za muškarce i žene, jedva je spajao kraj s krajem, plaćajući najam dvorane kompenzacijom kroz treninge drugih sportaša. Unatoč svemu, dvorana je uvijek bila puna entuzijazma i zajedništva. Tijekom rata bili su iseljeni iz prostora koji je prvo služio kao skladište municije, a potom i kao spavaonica za izbjeglice. No, vratili su se i već 1994. formirali prvu žensku dizačku sekciju, s njegovom kćeri Brankom kao jednom od pionirki. U prosincu 2025. godine, samo nekoliko mjeseci prije smrti, Hrvatski olimpijski odbor dodijelio mu je nagradu za životno djelo, što je bila zakašnjela, ali zaslužena kruna jedne izvanredne karijere. Ipak, najveća nagrada za njega bila je spoznaja da duh Metalca živi dalje.
- Nadu mi daju naši sjajni mladi treneri Ivan Knez i Matija Brlas. Fanatici su, jako im je stalo i vjerujem da će nastaviti tako raditi. Najgore bi mi bilo kad bih ja otišao iz Metalca zbog bolesti ili čega god i da se klub raspadne. Kao, otišao Tito, raspala se Jugoslavija, otišao Zemunik, raspao se Metalac - rekao je u jednom od svojih posljednjih razgovora.