Otac ju je tukao teškom cipelom, pobjegla u Ameriku gdje je radila na blagajni kako bi preživjela

Na današnji dan prije devet godina Mirjana Lučić-Baroni došla je do polufinala Australian Opena. Sa samo 15 godina ušla je u profesionalni tenis i u svom debitantskom nastupu na WTA Touru osvojila turnir u Bolu 1997. godine, što nikome prije nije uspjelo. Već sljedeće godine, u paru s Martinom Hingis, pokorila je Australian Open, postavši s petnaest godina i deset mjeseci najmlađa osvajačica Grand Slam naslova u povijesti. Vrhunac tog meteorskog uspona dogodio se 1999. u polufinalu Wimbledona, kada je kao 17-godišnjakinja stala nasuprot svom idolu Steffi Graf. Nakon što je na putu do polufinala izbacila Monicu Seleš, činilo se da je samo nebo granica. Cijeli svijet je gledao i divio se tinejdžerici koja je igrala bez straha, s nevjerojatnom snagom i osmijehom na licu. No, nitko tada nije znao da se iza tog osmijeha krije mračna tajna koja će joj uskoro uništiti karijeru i život.
Dok je Mirjana osvajala naslovnice svjetskih medija, u njezinoj obitelji odvijala se drama obilježena sustavnim nasiljem. Njezin otac i trener, Marinko Lučić, godinama ju je podvrgavao teškom fizičkom i psihičkom zlostavljanju. U kasnijim svjedočanstvima otkrila je kako je prvi udarac dobila sa samo pet i pol godina nakon poraza od starije djevojčice te da su batine postale brutalna svakodnevica. Svaki poraz, a ponekad čak i pobjeda koja nije zadovoljila njegove kriterije, bili su okidač za nezamisliv teror. Tukao ju je, kako je sama rekla, "više puta nego što itko može zamisliti", često koristeći tešku cipelu. Taj dvostruki život postao je neizdrživ, a točka pucanja dogodila se 1998. godine.

Nakon još jednog incidenta, 16-godišnja Mirjana shvatila je da mora pobjeći kako bi spasila sebe, majku Anđelku te braću i sestre. U tajnoj operaciji koja podsjeća na filmski scenarij, ključnu ulogu odigrao je Goran Ivanišević. On je organizirao i financirao njihov bijeg iz Hrvatske. Obitelj se prvo skrivala na tajnoj lokaciji u okolici Zagreba, a zatim su pod okriljem noći, uz naoružanu pratnju, prebačeni u Sjedinjene Američke Države gdje su zatražili politički azil. Bijegom u nepoznato spasili su živote, ali su se našli u novoj vrsti pakla. Ostali su bez novca, jer je otac navodno kontrolirao i trošio sav njezin nagradni fond, a financijski problemi postali su toliko teški da je tenisko čudo od djeteta jedno vrijeme radilo kao blagajnica kako bi prehranila obitelj. Svijet tenisa ju je zaboravio. Između 2003. i 2007. gotovo da nije igrala, a njezino ime polako je nestajalo sa svih rang-lista.
Godine koje su uslijedile bile su obilježene borbom za goli opstanak, daleko od glamura velikih turnira. Mirjana je igrala male, zaboravljene ITF turnire po američkoj provinciji, često bez trenera i financijske podrške, boreći se u kvalifikacijama samo da bi zaradila dovoljno za život. Mnogi bi na njezinom mjestu odustali, ali u njoj je tinjala nevjerojatna snaga i prkos. Nije se osjećala kao žrtva, već kao borac. Polako, korak po korak, počela je graditi svoj povratak. A onda se, nakon gotovo desetljeća potpunog zaborava, dogodilo čudo. Godine 2014., na turniru u Quebecu, šokirala je svijet osvojivši svoj prvi WTA naslov nakon 16 godina i četiri mjeseca, pobjedom u finalu protiv Venus Williams. Bio je to najduži razmak između dva naslova u povijesti tenisa i jasan znak da se vratila.

Taj naslov bio je samo uvertira u najemotivniji trenutak njezine karijere. Na Australian Openu 2017., s 34 godine, dogodila se bajka. Kao 79. igračica svijeta, Mirjana je redom pobjeđivala vrhunske protivnice, uključujući treću igračicu svijeta Agnieszku Radwańsku i petu, Karolinu Plíškovu. Gotovo 18 godina nakon svog prvog Grand Slam polufinala u Wimbledonu, ponovno je ušla među četiri najbolje na svijetu. Iako je u polufinalu izgubila od Serene Williams, Mirjana je bila apsolutna pobjednica turnira. Taj uspjeh vinuo ju je do 20. mjesta na WTA ljestvici, najboljeg renkinga u karijeri, čime je zatvorila puni krug.
Nakon što je svijetu dokazala svoju snagu, Mirjana je pronašla mir u privatnom životu. Godine 2011. udala se za talijanskog poduzetnika Danielea Baronija i danas živi u Sarasoti na Floridi, gdje zajedno vode restoran. Godine 2021. postala je majka, rodivši kćer. Zbog ozljede ramena, njezini posljednji profesionalni mečevi odigrani su 2018. godine i, iako nikada nije objavila službeno umirovljenje uz veliku ceremoniju, tiho se povukla iz svijeta tenisa.