Austrijski nogomet obavijen je tugom. U 88. godini života preminuo je Johann "Hans" Buzek, posljednji aktivni svjedok austrijske reprezentacije koja je nastupila na Svjetskom prvenstvu u Švedskoj 1958. godine. Rođen u Beču, u obitelji čiji korijeni sežu do slovačkog Borskog Mikuláša, Buzek je od najranijih dana pokazivao nezaustavljivu strast prema nogometu. Njegov put prema zvijezdama počeo je malom, dječjom laži. S 11 godina, silno želeći zaigrati za mlađe kategorije slavnog kluba First Vienna, slagao je da je godinu dana stariji kako bi zadovoljio dobnu granicu.
Sezona 1954./55. bila je godina Hansa Buzeka. Kao 17-godišnjak, postigao je nešto što se smatralo nemogućim: u istoj je sezoni osvojio naslov prvaka Austrije s čak tri klupske kategorije – pionirima, juniorima i, najvažnije, s prvom momčadi Vienne. Bio je to trijumf koji ga je preko noći lansirao u orbitu i priskrbio mu status "čuda od djeteta" .
Njegov uspon bio je strelovit. Već u sljedećoj sezoni, 1955./56., sa samo 17 godina, Hans Buzek postao je najbolji strijelac austrijske lige, postigavši nevjerojatna 33 pogotka. Bio je napadač od kojeg su strijepile protivničke obrane. Njegov talent nije ostao nezapažen izvan austrijskih granica. Na vrata Vienne pokucao je moćni Juventus iz Torina, nudeći mu ugovor koji bi mu promijenio život. U današnjem nogometu, takva ponuda bila bi neodbaciva. No, u to vrijeme, vrijednosti su bile drugačije. Buzek, mladić duboko vezan za svoj grad i svoj klub, ali i za zanat koji je učio, odbio je talijanskog diva. Odlučio je ostati u Austriji, nastaviti igrati za Viennu i paralelno graditi karijeru zlatara. Za Viennu je u 13 godina odigrao 163 utakmice i postigao impresivnih 138 golova, zacementiravši svoj status klupske legende.
Paralelno s klupskim uspjesima, Buzek je postao neizostavan dio nacionalne vrste. Svoj debi za reprezentaciju Austrije upisao je 30. listopada 1955. godine u pobjedi protiv Jugoslavije od 2:1. Tog je dana imao točno 17 godina i 161 dan, čime je postao najmlađi debitant u povijesti austrijske reprezentacije. Taj rekord stajao je netaknut više od pola stoljeća, sve dok ga 2009. godine nije srušio David Alaba, koji je debitirao sa 17 godina i 112 dana. Međutim, povijesne knjige kriju još jedan, pomalo zaboravljen podatak. Sportska istraživanja provedena 2020. godine otkrila su da je stvarni rekorder vratar Ernst Joachim, koji je za Austriju prvi put nastupio davne 1917. godine sa svega 16 godina i 305 dana.
Vrhunac njegove reprezentativne karijere stigao je 1958. godine na Svjetskom prvenstvu u Švedskoj. Kao 20-godišnjak, Buzek je bio jedan od ključnih igrača austrijske selekcije, koja se našla u iznimno teškoj skupini. Na otvaranju prvenstva čekao ih je moćni Brazil, predvođen mladim Peléom. Austrija je doživjela težak poraz od 0:3, ali iskustvo igranja protiv budućih svjetskih prvaka bilo je neprocjenjivo. U drugoj utakmici, protiv Sovjetskog Saveza, dogodio se trenutak koji je Buzek kasnije često spominjao. Pri rezultatu 0:1 za SSSR, Austrija je dobila jedanaesterac. Odgovornost je preuzeo mladi Buzek, no njegov udarac obranila je legendarna vratarska "Crna pantera", Lav Jašin. Austrija je na kraju izgubila 0:2 i time izgubila šanse za prolazak dalje. Iako je promašeni jedanaesterac ostao bolna uspomena, stajati oči u oči s jednim od najvećih vratara svih vremena bio je ispit zrelosti. U posljednjoj, revijalnoj utakmici, Austrija je odigrala 2:2 protiv Engleske, časno se oprostivši od natjecanja. Za Buzeka, Svjetsko prvenstvo bilo je vatreno krštenje na najvećoj pozornici.
Nakon 13 godina vjernosti First Vienni, Buzek je 1963. godine prešao u redove gradskog rivala, Austrije Beč. Bio je to tek početak njegovog jedinstvenog putovanja kroz bečke velikane. S Austrijom je odmah osvojio naslov prvaka i dva Kupa, a 1966. godine po drugi je put u karijeri postao najbolji strijelac lige. Nakon četiri uspješne sezone, uslijedio je prelazak u Wiener Sport-Club, a zatim i u Rapid Beč, s kojim je 1972. godine osvojio svoj treći Kup Austrije. Time je zaokružio nevjerojatan "bečki krug", igravši za sva tri najveća gradska kluba. Karijeru je nakratko nastavio u Dornbirnu, s kojim je nažalost ispao iz lige, da bi svoje kopačke o klin objesio 1973. godine kao igrač Austrije iz Klagenfurta.
No, ono što priču Hansa Buzeka čini uistinu posebnom nije samo nogomet. On je bio čovjek dviju profesija, dviju strasti. Po struci je bio zlatar, zanat koji je izučio s jednakom predanošću kao i nogometnu vještinu. Još 1961. godine položio je majstorski ispit, a dvije godine kasnije, 1963., na vrhuncu svoje igračke karijere, otvorio je zlatarsku radnju u gradiću Baden bei Wien. Taj grad, koji je zavolio još u djetinjstvu i tijekom reprezentativnih okupljanja, postao je njegov dom. Nakon završetka igračke karijere 1973., Buzek se nije posvetio trenerskom poslu. Umjesto toga, u potpunosti se posvetio svom drugom pozivu. Sve do mirovine 1992. godine, svakodnevno je stajao za svojim radnim stolom, popravljajući i izrađujući nakit. Postoji anegdota koja savršeno opisuje tu simbiozu dvaju svjetova: pričalo se da je Buzek, kao reprezentativac, radnim danom nakon napornih utakmica odlazio u radionicu i stajao za nakovnjem kako bi "regenerirao" tijelo i opustio mišiće.