Ivica Obrvan (50) jedini je trener ponikao u hrvatskom rukometu koji je prešao magičnu granicu i sada radi u Francuskoj, domaćinu Svjetskog prvenstva i najtrofejnijoj zemlji u povijesti tog sporta na razini reprezentacija. Privilegij je to koji se ukaže rijetkim stranim stručnjacima jer su Francuzi po tom pitanju puno zatvoreniji od, primjerice, Nijemaca.
Priznati metkovski stručnjak ujedno je i jedan od samo trojice stranih trenera u ligi svjetskih prvaka uz Rastka Stefanovića (rođen u Virovitici) i Noku Serdarušića (Mostar) koji je ime ipak izgradio kao tvorac velikog Kiela. No, nije ni Obrvan stigao u Francusku preko reda ili “na kumov poziv”, već na temelju CV-ja s kakvim se jako malo živućih hrvatskih stručnjaka može pohvaliti.
Trenerska karijera počela je u Metkoviću s dva finala Kupa EHF-a (2000. i osvojio) te Kupom Hrvatske 2001., nastavila se dobrim rezultatima u Medveščaku i sjajnim u slovenskom Gorenju s kojim je osvojio prvenstvo Slovenije 2009. te opet ušao u finale Kupa EHF. S najvećim hrvatskim klubom PPD Zagrebom izborio je četvrtfinale Lige prvaka s Kielom, a kad je uslijedio otkaz, nije morao dugo čekati na ponude.
Prvo je 2013. nazvala Makedonija koju je u sva tri pokušaja uspio odvesti na velika natjecanja (EP 2014., SP 2015. i EP 2016.) i izboriti olimpijske kvalifikacije za Rio. Ipak, najveće priznanje stiglo je u studenom 2014. kad je stigao poziv iz Chamberyja, kluba koji u Francuskoj uz Montpellier ima i najveću konstantu u posljednjih tridesetak godina.
Razgovarali u Zagrebu
A znamo što Francuska znači u rukometu.
– U trenutku kontakta bio sam izbornik Makedonije. Čelnici Chamberyja došli su u Zagreb na razgovor. Našli smo se u Esplanadi, zanimala ih je moja vizija rada i pogledi na rukomet, dva sata razgovarao sam s predsjednikom i direktorom. Otputovali su i sutradan javili da su odlučili da postanem trener unatoč obavezama prema Makedoniji.
Nakon sedam dana otputovao sam u Francusku. Uletio sam usred sezone, što nikad nije lako, ali borio sam se i snašao. Chambery je bio deseti kad sam stigao, a u ovih dvije godine došli smo do četvrte pozicije, za gol nam je pobjeglo 3. mjesto u prvoj sezoni.
U drugoj sezoni ostvaren je najveći europski uspjeh u povijesti Chambéryja. Izboren je plasman na Final Four EHF kupa, no Göppingen je zaustavio Obrvana na putu do četvrtog finala tog natjecanja.
Na startu treće sezone ostali ste bez najboljeg šutera N’Guessana koji je potpisao za Barcelonu.
– Nismo uspjeli dovesti igrača istog kalibra, ostali su Bičanić i Minel te Melić i sad smo peti, što je i realno po kadru.
Za lakšu predodžbu – gdje je Chambéry po proračunu u Francuskoj?
– Ovako, svi proračuni klubova obavezno se sedam dana prije početka prvenstva prijavljuju na zajedničkom sastanku prvoligaša koje u Francuskoj funkcionira kao zasebno udruženje. Svi proračuni moraju biti sponzorski pokriveni uz jamstva da će se igračima sve isplatiti. Moj Chambéry na diobi je petog i šestog mjesta s Pays d’Aixom. Ispred su PSG s proračunom od 20-ak milijuna eura, Montpellier ima iznad osam, Nantes pet, mi smo na četiri milijuna eura. To je sa svim davanjima koje klub mora pokriti prema državi.
Kakav je dojam o ligi nakon dvije godine? Kako je biti rukometni trener u Francuskoj?
– Imam iza sebe 16-17 godina lijepog trenerskog staža, radio sam s velikim talentima koji su postali vrhunski igrači te s vrhunskim igračima u naponu ili zenitu karijere. Prvo, počašćen sam što sam dobio poziv iz Francuske koja je inače dosta zatvorena za strane stručnjake, a aktualni je svjetski prvak te u svim kadetskim i juniorskim kategorijama europski prvak. Pariz je u igru ušao posljednjih godina sa stranim kapitalom, ali Montpellier i Chambéry su brend klubovi čiji se dvoboj u L’Equipeu i drugim medijima najavljuje ne samo kao derbi već Classique de la L1 u kojem ne pobjeđuje uvijek bogatiji Montpellier. Ni trenutka nisam dvojio kad je stigao poziv iako sam znao da neće biti laka prilagodba, a ligu sam doživio kao vrlo jaku i bez stroge podjele između gornjeg i donjeg razreda. Nema nikakvog jamstva ni da ćeš kod kuće pobjeđivati.
Kakva je momčad Chambéryja?
– Imamo nekoliko mladih reprezentativaca ili oni koji su prošli taj juniorski staž te nekoliko igrača u vrlo zrelim godinama. Problematika ove sezone je što devetorici igrača istječe ugovor pa ih dosta ne zna kakav im je status, jer neće svima biti produžen. I to se naravno osjeti u treningu. Minimalno polovica će otići. Klub već dugo igra u istom sastavu, Francuzi vole zadržavati kostur ekipe, ali mislim da je sazrio trenutak za promjene. Stoga je potrebno dosta energije uložiti da se zadrži mir u radu i koncentraciju na treninge uslijed tih pregovora oko ugovora. Imao sam sreću da u klubu zateknem Bertranda Gillea kojem sam se divio u vrijeme dok se na vrhuncu karijere hrvao s Balićem, a iako je bio na kraju karijere, s tijelom poprilično izmučenim od svega što je prošlo, ponašao se vrlo profesionalno. Sad je sportski direktor u klubu. A pomoćnik mi je prvih deset mjeseci bio Jackson Richardson s kojim sam imao sjajnu suradnju koju je krasio njegov šarmerski stil. Ipak, odlučio se za samostalnu karijeru u drugoj ligi u Dijonu. Kao igrač je još aktivan Benjamin Gille, jedan od trojice braće, koji je cijelu karijeru tu.
U ligi je nekoliko igračkih legendi na pozicijama (Fernandez, Cazal, Gardent) i samo trojica stranaca, sva trojica s područja bivše Jugoslavije. Govori li to da uza svoju priznaju još samo našu školu?
Prekopirali sustav rada
– Sami kažu da su učili od jugoslavenske škole. Prekopirali su sustav rada i treninga te ga nadogradili kad su došli do kraja s njim, napravili nastavak i krenula je ekspanzija. Novi igrači izlaze kao na traci, država je uključena, rukometni je sustav ustrojen tako da je postavljeno 15 regija s centrima za formaciju igrača. Izabrani igrači u četiri godine srednje škole imaju i predmete vezane za rukomet tako da ga i uče, a ne samo treniraju. Nakon škole potpisuju za klub iz svog centra ili odlaze u neki drugi. Primjerice, kod nas je Jakcsonov sin Melvyn Richardson s kojim smo dvije godine jako puno individualno radili, dao sam mu ogromnu minutažu. Potpisao je četverogodišnji ugovor za Montpellier, što nas je malo iznenadilo, ali nema tu ljutnje.
Jeste li vi kao trener napredovali u Francuskoj i biste li htjeli dugoročno ostati u francuskom rukometu? Jeste li imali drugih ponuda?
– Samo neke početne razgovore s Veszprémom nakon odlaska Ortege, ne i definitivnu ponudu. Francuska tendencija da je dugo drže trenere, Kad se mijenja trener, mora postojati veliki razlog, to je zadnji potez.
Cijeli intervju možete pročitati u tjedniku Max.
Ma kakvo učenje rukometa u školama. U Hrvatskim školama uči se osposobljavanje za život u Hrvatskoj, npr: prepisivanje, plagiranje, varanje, kako se ogrepsti za utjecajni položaj i privilegije, kako doći do penzije bez rada, sve uz pomoć molitvi i zaklinjanje na veliko domoljublje.