Čudesan i postojan uspjeh koji već godinama ostvaruje hrvatska nogometna reprezentacija nažalost je u svojem začetku nosio teško, potresno, ratno breme koje nikada neće iščeznuti iz sjećanja nekih od naših najistaknutijih reprezentativaca. Ovo je priča o ratnom odrastanju nekih od naših nogometaša, koji su od dječaka prognanih iz svojih domova i ostavljenih gotovo bez ičega, svojom upornošću, karakterom i neslomljivim duhom, uz nesebičnu požrtvovnost svojih obitelji, izrasli u velike svjetske sportske zvijezde. Najočitiji primjer takvoga, gotovo nestvarnoga životnoga uspona, iz progonstva u Zadru do europskog i svjetskog trona s Realom iz Madrida svakako je prošao Luka Modrić, čija je životna kalvarija iz dječačkih dana postala predložak za sjajan, dirljiv dokumentarni film.
Obitelj Luke Modrića 1991. godine zatekla se na okupiranom području na kojem su razulareni pripadnici srpskih vojski, JNA i vojske tzv. Krajine, započeli provoditi neviđeni teror nad Hrvatima koji nisu uspjeli pobjeći. Nakon što su kod Maruna ubili šestoro staraca, četnici su 18. prosinca 1991. ubili i starog Luku Modrića, djeda poznatog nogometaša koji je za blagom otišao petstotinjak metara od kuće. U tom trenutku primijetile su ga srpske patrole i bez ikakva razloga izrešetale rafalima.
– Kad smo toga dana čuli rafale, pomislili smo na najgore, da su opet nekog ubili. Tražili smo starog Luku koji je otišao za blagom i pronašli ga mrtvog. Nakon pokopa, roditelji i mali Luka nekako su uspjeli prijeći u Zadar. Čim su izišli, odmah su im zapalili kuću – pričao je Stanko Modrić, bliski rođak obitelji Modrić kojem su samo desetak metara od kuće u njihovim Modrićima četnici 8. ožujka 1992. ubili brata, iz zasjede, predvečer.
Kad su se kao izbjeglice pojavili u Zadru, mali Luka i njegovi roditelji dobili su smještaj u hotelu Iž. Stipe Modrić uskoro je kao mehaničar pronašao posao u Hrvatskoj vojsci i, kako je hotel Iž blizu stadiona NK Zadar, sina je upisao u nogometnu školu. I tamo, na kvrgavom igralištu Bagata, započela je karijera najvećega hrvatskog nogometaša u povijesti.
"Dejan Lovren, moj život kao izbjeglica", naslov je dokumentarnog filma koji je svojedobno Liverpoolova televizija snimila o jednom od naših najpožrtvovnijih reprezentativaca, osvajaču srebra 2018. i bronce 2022. godine, crnokosom, plećatom divu iz Zenice, čija je dramatična životna priča nažalost također imala ishodište u ratnoj zoni. Dejan je, kao i milijuni ljudi danas na prilazima Europi ili negdje na njezinim rubovima, kao trogodišnji dječak bio izbjeglica.
– Često se sjetim svega što smo moja obitelj i ja prošli. Onog osjećaja kada te netko ne želi u svojoj državi – počinje Dejan Lovren svoju priču i nastavlja:
– Mogu reći da smo imali sreće. Moj je djed radio u Njemačkoj i imao je papire pa smo svi mogli otići k njemu. Da nismo, ne znam gdje bismo završili. Tko zna, možda bismo moja obitelj i ja danas bili pod zemljom. Eto i to je moguće. Jedan od mojih najboljih prijatelja iz srednje škole, čiji je otac bio vojnik, jednoga je dana bio sav uplakan. Pitao sam ga što se dogodilo, a on mi je rekao kako mu je tog dana poginuo otac. To je lako mogao biti i moj otac.
Dejan Lovren iz svoje kuće u Kraljevoj Sutjesci, mjestu u općini Kakanj u središnjoj Bosni i Hercegovini, s obitelji je morao pobjeći u Zenicu kao trogodišnjak, u ujakovu Yugu 45.
– Zenica je tada već nastradala jer je veći grad, ali najgore stvari događale su se u selima. Moj tetak je ubijen ispred svoje kuće, zaklali su ga nožem. Nikada o tome nisam razgovarao s drugim tetkom i nisam ga se usudio pitati o tome – otkrio je Lovren u svojoj potresnoj ispovijesti.
– Taj se rat samo odjednom dogodio, preko noći. Zaratile su tri strane i svatko je protiv svakoga. Sjećam se da sam, kada bih čuo zvuk sirena, mislio da će bomba pasti na nas ili da će se nešto loše dogoditi. Nakon granatiranja tržnice u Putićevu, desetak kilometara od Zenice u kojem je stradalo 15 ljudi, a 50 je ranjeno, samo smo izašli, sjeli u auto i otišli u Njemačku. Sve smo ostavili iza sebe, ama baš sve. Od vlastitih domova do dućana s hranom koji su tetak i tetka posjedovali. Sve smo ostavili, uzeli tek jednu jedinu torbu i otišli u Njemačku do koje smo se vozili 17 sati u malenom Yugu – ispričao je Dejan.
U Njemačkoj je, kaže, obitelj dobila novu šansu.
– Nikada nisam pitao svoje što bi bilo s nama da nismo otišli u Njemačku. Majka kaže kako je Njemačka naš drugi dom i to je istina. Dočekali su nas raširenih ruku i ne znam koja bi još zemlja tako postupala s izbjeglicama iz Bosne. U početku su mi se druga djeca rugala zbog lošega njemačkog, ali zato sam na nogometnom terenu bio glavni. Mama je uvijek plakala, a ja nisam mogao razumjeti zašto. Ljutila me zbog toga i pitao sam je zašto plače kada smo sada na sigurnom. Imali smo jako malu drvenu kućicu, ali punu ljubavi. Nas čak 11 živjelo je tamo tri godine. Svake noći oko 22 sata, uključili bismo radio i u tišini slušali vijesti iz Bosne.
Kada je Dejan Lovren napunio deset godina, obitelj se vratila u Hrvatsku i počela novi život u Karlovcu. Majka Silva radila je u dućanu za 2.5 tisuća kuna mjesečno, a otac Saša bio je ličilac...
– Nisam siguran da će moja djeca ikada razumjeti što sam ja sve prošao, oni sada žive u nekom drukčijem svijetu. Ponekad me kći traži da joj kupim igračku, a ja joj kažem kako nemam novca. Zašto? Pa zato što želim da razumije kako ništa u životu ne dolazi lako. Mora shvatiti kako joj nije potrebno 20 igračaka, kada može biti sretna s jednom ili dvije – kaže Lovren, koji sa suprugom Anitom ima kćer Elenu i sina Josipa.
Nisu samo Modrić i Lovren imali traumatična ratna djetinjstva. I Vedran Ćorluka, danas Dalićev pomoćnik, koji je 1986. godine rođen u Doboju, kao šestogodišnjak se s obitelji preselio u Zagreb. Dvije godine kasnije, kada je imao osam godina, upisao se u Dinamovu školu nogometa u kojoj je, zahvaljujući procjeni nekoga "stručnjaka", bio proglašen viškom i trebao je biti proslijeđen u HAŠK, klub sa zagrebačke s Peščenice, ali tada se za njega se zauzeo trener Vinko Šaka i zapravo Vedranu spasio karijeru.
To su naši velikani, domoljubi koji u svoje domoljublje i veličinu izgradili u nevoljama, koji su pretrpjeli srpska zločinstva, za razliku od raznih kukavica koji su se skrivali u podrumima poput nekih titovih gardista.