Kada je Sandra Perković osvojila europsko juniorsko zlato u Novom Sadu prije četiri godine, odmah je dobila ponude nekoliko američkih sveučilišta. Ništa novo.
Prije nje puno je hrvatskih atletičara i atletičarki sreću potražilo u Americi, pogotovo oni u bacačkim disciplinama. U Americi je studirao Edis Elkasević, nekadašnji svjetski juniorski prvak i rekorder u bacanju kugle, Valentina Srša, nekadašnja velika nada u bacanju kladiva...
Sve je njih trenirao Ivan Ivančić, baš kao i Sandru. No Sandra je odlučila ostati. Na stranu je stavila dobivanje prestižne diplome, bolje financijske uvjete. Ivančić je sav sretan dočekao tu vijest.
Barcelonski uzlet pa pad
– Bit će Sandra olimpijska prvakinja – govorio je prije četiri godine Ivančić.
Mnogi su tada sumnjičavo vrtjeli glavama.
No atletski tandem iz snova 2010. godine osvaja zlatnu medalju na Europskom prvenstvu u Barceloni. Na olimpijskom stadionu Sandra je u šestom hicu bacila do zlatne medalje. Nekoliko dana kasnije pozlatila se i Blanka Vlašić u visu.
– Ovo je početak velikih rezultata. Sandra ima potencijal da bude velika prvakinja, da nakon duljeg vremena baci preko magičnih 70 metara – rekao je na vrućem barcelonskom asfaltu Ivan Ivančić.
Sandra? Ona je u to vrijeme bila još skromna, sramežljiva. Za nju je sve to bilo jako novo, sva ta medijska pompa. Europski naslov donio joj je i prestižnu nagradu Europskog atletskog saveza. Proglašena je na svečanosti u Beogradu najvećom atletskom nadom. Zlato iz Barcelone privuklo je i prve sponzore. Pogled prema 2011. godini bio je savršen.
Sandra je tu godinu počela pobjedama na mitinzima Dijamantne lige u Pekingu i Rimu. I onda šok.
Uhvaćena je u dopingu. No Sandra je tu najmanje bila kriva. Uzela je jedan preparat koji trener Ivančić nažalost nije testirao prije uporabe. Ivančić je bio uvjeren da onome što piše na deklaraciji treba vjerovati.
No ponekad velike farmaceutske tvrtke ne napišu baš sve. Kazna je za takvo što dvije godine suspenzije. No s obzirom na to da je pogreška bila nenamjerna, da Sandra prije nikad nije bila kažnjavana i zato što je Siniša Ergotić, direktor Hrvatskog atletskog saveza, povukao sve veze i sva moguća poznanstva u Svjetskom atletskom savezu, kazna je bila samo šest mjeseci suspenzije.
Sezona je bila izgubljena, a time i nastup na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Koreji gdje je Sandra trebala biti favorit. Ivan Ivančić i Sandra Perković promijenili su svoj stav prema medijima koje su počeli izbjegavati, s nekima više nisu željeli ni razgovarati. No novinari su tu najmanje bili krivi. Sandra je ostala “obilježena”.
– Vratit ću se jača nego ikada – govorila je tada kroz suze.
I bogme se vratila. Ne jača nego ikad, nego nepobjediva. Nenastupanje na jakim natjecanjima nije joj nimalo poremetilo ritam. Doduše, na svom prvom natjecanju nakon suspenzije, na europskom zimskom bacačkom kupu u Baru nije nastupila među seniorkama, već u konkurenciji do 23 godine. Baš nikome nije bilo jasno zašto.
No Ivan Ivančić imao je neki svoj plan. Nadine Muller pobijedila je u seniorskoj, a Sandra u konkurenciji do 23 godine, u konkurenciji u kojoj je drugoplasirana bacila gotovo dvadeset metara kraće.
Samo jedan poraz
Sve je bilo podređeno Londonu i nastupu na Olimpijskim igrama. Sandra nije htjela preskakati mitinge. Nastupila je na svakom mitingu Dijamantne lige, nastupila je i na Europskom prvenstvu u Helsinkiju samo dva mjeseca uoči Igara. Helsinki su izbjegavali mnogi atletičari i atletičarke čuvajući formu za London. Sandra je sačuvala formu i za jedno i za drugo. U cijeloj sezoni imala je samo jedan poraz, u Parizu, na mitingu Dijamantne lige. Uvjeti nisu bili baš bajni, kiša i sklizak krug.
London je ostvario njezin san, kao i san njezina trenera Ivana Ivančića. Pobijedila je u nikad jačoj konkurenciji, ali nikad uvjerljivije. Zlatna olimpijska medalja. Prva ženska. Prva atletska. Preko noći postala je hrvatska atletska kraljica. Nažalost, zbog ozlijede je nije mogla pratiti Blanka Vlašić.
– Ostala mi je samo jedna neispunjena želja: baciti disk više od 70 metara. No moram nešto ostaviti i za novu sezonu, zar ne? – rekla je Sandra.
Europsko i olimpijsko zlato nisu bili dovoljni da bude proglašena najboljom europskom atletičarkom, a Svjetski atletski savez nije ju čak ni nominirao za najbolju. Ali je zato u Hrvatskoj proglašena najboljom hrvatskom sportašicom. Sto posto zasluženo...