Dok su norveški igrači i navijači slavili povijesni prolazak u nokaut fazu Svjetskog prvenstva, njihov izbornik imao je na umu samo jednu osobu. Ståle Solbakken instinktivno se popeo na tribine kako bi pronašao svoju suprugu Anniken, ženu koja je uz njega više od trideset godina. Uslijedio je zagrljaj, pa poljubac, trenutak koji je postao viralan i sažeo sve emocije nacije koja je na ovaj uspjeh čekala punih 28 godina. Za većinu je to bio samo izljev sreće i olakšanja. No za Solbakkenove taj je poljubac bio poglavlje u priči o životu, smrti i nevjerojatnoj drugoj prilici.
Taj kobni dan bio je 13. ožujka 2001. godine. Solbakken, tada 33-godišnji iskusni veznjak i standardni član norveške reprezentacije, igrao je za danski Copenhagen. Otišao je od kuće očekujući sasvim običan dan, rutinski trening kakvih je u karijeri imao na tisuće. Ništa nije upućivalo na dramu koja će uslijediti. Samo dva dana ranije odigrao je prvenstvenu utakmicu i nije osjećao nikakve simptome. No, usred treninga, bez ikakvog prethodnog upozorenja, srušio se na travnjak pred užasnutim suigračima. Njegovo srce je jednostavno prestalo kucati. U jednom trenutku bio je vrhunski sportaš u naponu snage, a u sljedećem beživotno tijelo na terenu. Šok i nevjerica zavladali su među igračima dok je klupski liječnik trčao prema njemu, nesvjestan da započinje utrku s vremenom.
Spas je stigao u liku klupskog liječnika, dr. Franka Odgaarda. Njegova prisebnost i brza reakcija bili su ključni. Dok su prestravljeni suigrači gledali, Odgaard je odmah započeo s masažom srca, očajnički pokušavajući vratiti bilo kakav ritam. Zatražio je od jednog igrača da pozove hitnu pomoć i naglasi da je situacija kritična. Minute su prolazile kao vječnost. Po dolasku hitne pomoći, Solbakken je na licu mjesta proglašen klinički mrtvim. No, borba nije bila gotova. Na putu do bolnice, u vozilu hitne pomoći, dogodilo se čudo. Nakon gotovo sedam dugih minuta tijekom kojih njegovo srce nije kucalo, medicinski tim ga je uspio oživjeti. Solbakken je ostao bez svijesti ukupno 26 sati, priključen na aparate za održavanje života u bolnici Rigshospitalet.
Dok se borio za život, njegova obitelj proživljavala je pakao. Supruga Anniken, tada stara tek 23 godine, ostala je kod kuće s njihovo dvoje male djece, sinom od četiri godine i kćeri od samo godinu dana. Klupsko osoblje posjetilo ju je kako bi joj priopćilo užasne vijesti. Njegovi roditelji odmah su sjeli na prvi let iz Norveške za Dansku.
– Rečeno mi je da je moja majka u avionu već počela planirati moj sprovod – ispričao je Solbakken godinama kasnije, svjedočeći o dubini njihova očaja.
– Prvo su se brinuli hoću li uopće preživjeti. Zatim, hoće li mi mozak biti oštećen. To su bile misli koje su mučile moju obitelj i suigrače, koji su svjedočili kako se rušim, umirem i vraćam u život. Jednostavno se ugasilo svjetlo – opisao je.
Nakon 26 sati kome, Solbakken se probudio. Liječnički pregledi otkrili su uzrok – rođen je s do tada nedijagnosticiranom urođenom srčanom manom koja je cijelo vrijeme vrebala iz sjene. Kako bi se spriječili budući incidenti, ugrađen mu je pacemaker. Iako mu je život spašen, stigla je i teška presuda: njegova profesionalna nogometna karijera bila je gotova. S 33 godine, po savjetu liječnika, morao je objaviti umirovljenje. Za mnoge bi to bio kraj priče u sportu. Za Solbakkena je to bio početak jedne potpuno drukčije karijere. Iskustvo bliske smrti zauvijek mu je promijenilo pogled na svijet.
– Nešto takvo vas definitivno promijeni. Tek poslije, kad se sve smirilo, shvatio sam da mi je to pomoglo razlikovati što je u životu doista važno, a što nije. Dajem sve od sebe u poslu, ali također znam da postoje druge, važnije stvari.
Taj je dan dobio drugu priliku, a s njom i novu životnu filozofiju. Kasnije se prisjetio i vizije koju je doživio: – Prvo nisam vidio ništa, samo potpuni mrak. Onda se pojavila svijetloplava boja... nazovimo to tunelom. Bilo je to prekrasno svjetlo.
Ne mogavši više igrati, Solbakken se okrenuo trenerskom poslu. Karijeru je započeo 2002. godine u svom starom klubu HamKamu, koji se tada natjecao u drugoj norveškoj ligi. Postigao je golem uspjeh, osvojivši ligu i uvevši klub u prvu ligu, Tippeligaen. Njegovo "uskrsnuće" i "spasenje" HamKama donijeli su mu u norveškom tisku nadimak "Ståle Salvatore", odnosno Ståle Spasitelj. Već sljedeće sezone doveo je klub do petog mjesta u najvišem rangu, što mu je priskrbilo prestižnu nagradu Kniksen za norveškog trenera godine. Njegov rad nije prošao nezapaženo, a 2005. godine stigao je poziv iz kluba u kojem je umalo izgubio život. Vratio se u Copenhagen, ovaj put kao glavni trener, spreman započeti novu eru, kako za klub, tako i za sebe.
U Kopenhagenu je postao trenerska ikona. U dva mandata, koja su ukupno trajala gotovo 12 godina, osvojio je čak osam naslova prvaka Danske, etabliravši se kao najuspješniji trener u povijesti kluba. Vodio je momčad i u Ligi prvaka, gdje je ostvario pobjede protiv velikana poput Manchester Uniteda i Ajaxa.
No, njegov put izvan Skandinavije bio je trnovit. Pokušaji da se dokaže u jačim ligama završili su neuspješno. U njemačkom Kölnu dobio je otkaz 2012. godine nakon lošeg niza rezultata, a kasnije je izjavio da se "Isus i José Mourinho zajedno ne bi snašli u tom klubu te godine". Iste godine preuzeo je engleski Wolverhampton Wanderers, no i ondje je dobio otkaz nakon samo pola sezone. Tadašnji predsjednik kluba kasnije je rekao kako se Solbakken nikada nije prilagodio životu u Engleskoj te da igrači nisu prihvatili njegov kontra-napadački stil. Bila je to njegova druga neuspješna epizoda na Otoku, nakon kratkog i turbulentnog igračkog staža u Wimbledonu krajem devedesetih, gdje se sukobio s menadžerom Joeom Kinnearom.
Nakon što je u listopadu 2020. iznenađujuće dobio otkaz u Kopenhagenu, unatoč tome što je klub te sezone doveo do četvrtfinala Europske lige, bilo je vrijeme za povratak kući. U prosincu iste godine preuzeo je klupu norveške reprezentacije. Taj se potez činio sudbinskim. Zatekao je naciju u nogometnoj depresiji; Norveška se nije plasirala na veliko natjecanje od Eura 2000. godine. No, ovaj put bilo je drukčije. Solbakken je na raspolaganju imao vjerojatno najtalentiraniju generaciju u povijesti, predvođenu jednim od najboljih svjetskih napadača, Erlingom Haalandom, i kreativnim genijem Arsenala, Martinom Ødegaardom. Ipak, prvi ciklusi donijeli su nova razočaranja. Neuspjeh u kvalifikacijama za Euro 2024., gdje su završili iza Španjolske i Škotske, smatran je nacionalnom katastrofom. Pritisak je postao golem, a Solbakken je znao da je njegova budućnost na kocki.
Javno je obećao da će podnijeti ostavku ako Norvešku ne odvede na Svjetsko prvenstvo 2026. godine. Uložio je sve svoje znanje i iskustvo u stvaranje stroge timske kulture u kojoj svi vuku u istom smjeru. Na kraju, iskupljenje je stiglo u velikom stilu. Norveška je prohujala kroz kvalifikacijsku skupinu, osiguravši plasman na veliko natjecanje i prekinuvši agoniju dugu 28 godina. Haaland je bio nezaustavljiv, postigavši nevjerojatnih 16 golova. Priča je tako napravila puni krug. Čovjek koji je prevario smrt na nogometnom terenu, odveo je svoju zemlju natrag na najveću pozornicu.