Svijet boksa zavijen je u crno. U svom rodnom gradu Méridi, u meksičkoj državi Yucatán, u 78. godini života preminuo je Miguel Canto Solís, legendarni svjetski prvak i član Kuće slavnih. Otišao je tiho, nakon duge borbe s neurološkom bolešću koja ga je posljednjih godina prikovala za postelju. Za Yucatán on je bio najveći sportaš u povijesti, za Meksiko nacionalni idol, a za svijet boksa - "El Maestro", Učitelj čija je vještina u ringu graničila s umjetnošću.
Rođen je kao četvrto od devetero djece u obitelji Santiaga Canta Gutiérreza i Zoile Elidé Solís Sierre. Djetinjstvo mu nije bilo posuto zlatom; od malih je nogu pomagao ocu na štandu sa slatkišima i pićima u danas nepostojećem kinu "Alcázar" u Méridi. U njegovim dječačkim snovima nije bilo mjesta za boksačke rukavice i blještava svjetla ringa. Mladi Miguel sanjao je o bejzbolskom terenu i karijeri velike zvijezde tog sporta, disciplini koju je prakticirao čak i kada je već počeo ulaziti u svijet boksa. Sudbina je, međutim, imala drugačije planove. Presudan trenutak dogodio se šezdesetih godina kada ga je stariji brat Carlos odveo na borbu lokalnih heroja, Silverija "Chamaca" Ortiza i "Zurda" Aparecida. Taj je meč u njemu zapalio iskru.
Odlučan da uspije, Miguel je pokazao ne samo jedinstveni talent, već i nevjerojatnu radnu etiku. Svoju profesionalnu karijeru započeo je 5. veljače 1969. i postao jedan od rijetkih prvaka koji su u svom debiju doživjeli poraz, i to nokautom u trećoj rundi. Taj neuspjeh nije ga slomio. Uporno je radio i gradio karijeru, ali čak ni tada uspjeh nije došao preko noći. Prvu priliku za svjetsku titulu dobio je 4. kolovoza 1973. protiv legendarnog Venezuelanca Betulija Gonzáleza, no izgubio je odlukom sudaca. Mnogi bi tada odustali, ali ne i Canto.
Za razliku od mnogih meksičkih boraca, koji su bili poznati kao beskompromisni udarači, Canto je bio potpuna suprotnost. Nikada nije bio "slam-bang" tip borca; umjesto sirove snage, oslanjao se na tehniku, inteligenciju i gotovo savršenu obranu. Njegov stil bio je nalik plesu, zbog čega su ga prozvali "mačevalac". Bio je borac u stilu velikana Willieja Pepa, pogađao bi kombinacijama iz različitih kutova, a zatim bi okrenuo protivnika tako da nikad ne bude izravno ispred njega.
- Jako sam se zabavljao u boksu, čak i kad sam bio svjetski prvak. Sviđalo mi se toliko da se nisam bojao primiti udarac. Naravno, morao sam primiti neke udarce, ali naučio sam se kretati - rekao je Canto.
Strpljenje i upornost konačno su se isplatili 8. siječnja 1975. godine. Canto je otputovao u Sendai u Japanu kako bi se suprotstavio lokalnom heroju i WBC prvaku u muha kategoriji, Shojiju Ogumi. Nakon 15 iscrpljujućih rundi taktičkog nadmudrivanja, suci su proglasili Meksikanca novim svjetskim prvakom. Bio je to početak jedne od najdominantnijih vladavina u povijesti kategorije. Canto je držao pojas više od četiri godine, uspješno ga obranivši čak 14 puta, što je bio rekord. U tom je periodu postao poznat kao borac koji je odradio najviše borbi za naslov u trajanju od 15 rundi. Među njegovim obranama ističu se dvije pobjede kojima je osvetio poraz od Betulija Gonzáleza, kao i još dvije pobjede nad Shojijem Ogumom, dokazavši da njegov trijumf u Japanu nije bio slučajan. Postao je putujući prvak, braneći naslov u Venezueli, Sjedinjenim Državama, Japanu i Čileu, zacementiravši svoj status globalne boksačke zvijezde.
Svakoj velikoj vladavini dođe kraj. Za Canta, taj trenutak dogodio se 18. ožujka 1979. u Južnoj Koreji, kada je tijesnom odlukom sudaca izgubio naslov od Chan Hee Parka. U uzvratu održanom iste godine, borba je završila neriješeno, čime je postalo jasno da je vrhunac njegove karijere prošao. Njegova karijera nakon toga je krenula silaznom putanjom. Borio se još samo osam puta, a posljednja tri meča izgubio je nokautom, što je bio tužan kraj za borca poznatog po neprobojnoj obrani. Posljednji put u ring je ušao 24. srpnja 1982., nakon čega se povukao s impresivnim omjerom od 61 pobjede, devet poraza i četiri neriješene borbe. Od 61 pobjede, samo 15 ih je ostvario nokautom, što je najbolji dokaz njegove filozofije "pogodi, a ne budi pogođen".
Nakon što je objesio rukavice o klin, Canto nikada nije napustio sport koji ga je proslavio. Svoje ogromno znanje i iskustvo prenosio je na mlađe generacije kao cijenjeni trener, uvijek spreman pomoći. No, godine su donijele i zdravstvene probleme. Dijagnosticiran mu je hidrocefalus, nakupljanje tekućine u mozgu, što je zahtijevalo kompliciranu operaciju. U tim teškim trenucima nije bio sam. Svjetsko boksačko vijeće (WBC) pružilo mu je podršku kroz svoj fond "José Sulaimán", odajući tako počast jednom od svojih najvećih prvaka. Do samog kraja uz njega je bila i njegova supruga Irma Rodríguez.