Nasreću je bio premali za nogomet i hokej na ledu

Zagrebačka četvrt Dubrava dobila je novog sportskog asa, novu zvijezdu. Nakon Sandre Perković i Josipa Glasnovića, olimpijskih prvaka u bacanju diska i gađanju letećih meta, te boksača Filipa Hrgovića koji je bio brončani na igrama u Riju, Dubrava sada ima i svjetskog prvaka na preči, Tina Srbića.

- Mobitel zvoni od ranog jutra. Svi žele čestitati. Gledao sam prijenos na YouTubeu koji je prenosio Svjetsko prvenstvo iz Montreala. I dok smo kći i ja gledali vježbu, supruga je izišla iz sobe kada je Tin započinjao vježbu. Uobičajeno ne može gledati Tina na preči i uvijek kada bi ga gledala izišla bi izvan dvorane. Tako je bilo i na Svjetskom kupu u Osijeku gdje je osvojio prvo mjesto - kaže Saša Srbić, Tinov otac.

Tin gimnastiku trenira od četvrte godine, a roditelji Saša i Karin bili su također sportaši. Ali u jednom sasvim drugom sportu.

- Plesali smo akrobatski rock’n’roll. Moja plesna partnerica bila je Renata, a njezin plesni partner Damir. Kao plesni par ja sam bio uspješniji. Naravno, na akrobatskom rock’n’rollu smo se upoznali a zanimljivo je da su i naši plesni partneri, Damir i Renata, danas u braku - ističe Saša Srbić.

Od podruma do vrha

Srbići su prvo dobili kćer Tenu, a potom sina Tina.

- Djeca nisu bila zainteresirana za akrobatski rock’n’roll. Vodio sam Tina na nogomet pa su mi rekli da je premali. Onda sam ga odveo na hokej na ledu i tamo su rekli da je premali. Onda sam slučajno upoznao jednog gimnastičkog trenera i odveo ga u dvoranu zagrebačkog Sokola. Dva mjeseca kasnije na gimnastiku je krenula i Tena - istaknuo je Saša koji je rodom iz Sarajeva, ali od treće godine živi u Zagrebu.

- Djecu sam vodio svaki dan na treninge i tako do njegove 17. godine. Tena je odustala od gimnastike kada je imala devet godina. Prvih nekoliko godina trenirali su u podrumu gimnastičke dvorane. Ondje je bila jedna mala dvorana kroz koju moraju proći svi koji se počinju baviti tim sportom. Tko se pokaže dobar i talentiran, nakon nekoliko godina seli se u veliku dvoranu. Nakon godinu i pol djeca su se pokazala dobrima pa su se preselila u tu veliku dvoranu. Tina je odmah pod svoje uzeo trener Ratko Jovanović koji ga je trenirao do 11. godine, a onda ga je preuzeo današnji trener Lucijan Krce.

U početku nije bilo lako financirati sportske karijere Tina i Tene koja je nakon gimnastike trenirala skokove u vodu a zatim urbani ples.

- Da, nije bilo lako. Trebalo je plaćati odlaske na natjecanja, kupovati sportsku opremu, koja se brzo troši. Supruga je odgojiteljica u vrtiću, a ja sam u mirovini. Prije sedam godina imao sam moždani udar pa sam jedno vrijeme morao ispočetka učiti govoriti i pisati. Sada mi je dobro. Bilo mi je lakše financirati vlastiti klub akrobatskog rock’n’rolla koji se zvao Dubrava. No sad nam je puno lakše jer Tin ima stipendiju Hrvatskog olimpijskog odbora.

Ova medalja donijela mu je i sportsku mirovinu, što je jako dobra stvar. Vjerojatno će biti još novčanih nagrada za zlato od HOO-a ili će dobiti nekakvu državnu nagradu - priča Saša Srbić.

U Domovinskom ratu bio je pripadnik Tigrova, a svaki slobodan trenutak koristio je da bi pratio Tinov sportski razvitak.

Mirno i tiho dijete

- Do 17. godine išao sam na svaki njegov trening, a onda mi je rekao da bi bilo dosta. Gledam sve njegove nastupe, kada se vidimo kod kuće obvezno komentiramo svaku vježbu. Cijela obitelj išla ga je gledati na Svjetski kup u Osijek. Bilo je to prvi put da sam ga gledao uživo nakon četiri godine. Da bi mogao biti jako dobar vježbač shvatio sam kad je imao 13-14 godina. Jako je napredovao i bilo je samo pitanje vremena kada će doći do eksplozije sportskih rezultata - ističe Tinov tata.

Uza sportsku gimnastiku, Tin je uspješno završio prvu godinu strojarstva, izuzetno zahtjevnog studija koji oduzima puno vremena zbog učenja.

- Jedino objašnjenje zašto je upisao težak fakultet vjerojatno je to što je htio dokazati da može biti bolji student od mene koji sam također studirao strojarstvo.

Tin je u sretnoj vezi s Anom Đerek, gimnastičarkom koja je također bila na Svjetskom prvenstvu u Montrealu te ga je bodrila s tribina.

- Drago mi je da je našao srodnu dušu u sportu koji obožava. Tin je inače bio uvijek mirno i tiho dijete. Kada je počeo trenirati gimnastiku, nije se usudio baš ništa pitati trenere. Radije bi šutio nego pitao - istaknuo je Saša.

Tena studira indologiju i rumunjski jezik.

- Jako se dobro slažem s bratom. Samo mi je žao što malo više vremena ne provodimo zajedno. Bez obzira na to što svi stanujemo u istoj kući, ne viđamo se često. On ima obveze na fakultetu, ide na treninge, a i ja sam cijeli dan u pogonu. Najviše pričamo kada me ujutro prije svog treninga odveze na fakultet - rekla je Tena.

Kako to da i vi niste ostali u gimnastici?

- Jednostavno me gimnastika nije toliko zanimala kao Tina. Moram istaknuti da mi je uvijek strašno gledati njegove vježbe na preči. Nemate pojma koliko je to opasan sport - zaključila je Tena.

Jedan od najboljih Tinovih prijatelja, gimnastički reprezentativac Anton Kovačević, rekao je:

- Kada u državi od 4,3 milijuna stanovnika, u kojoj 99,7 posto njih ne zna razliku između gimnastike i atletike i u kojoj je nogomet najvažnija stvar na svijetu, trenirate u dvorani koja je starija od vašeg pradjeda, izvodite elemente koji prkose svim zakonima fizike, žrtvujete 30 sati tjedno 365 dana u godini, a to treba pomnožiti sa 17 godina koliko se Tin time bavi, te uz to studirate strojarstvo pa odete na drugi kraj svijeta i pobijedite sve velike gimnastičare koji su na natjecanje došli s cijelom armijom fizioterapeuta, liječnika, nutricionista..., osvojite zlato u najprestižnijoj gimnastičkoj disciplini, zaslužujete puno više od tapšanja po ramenu – zaslužujete spomenik ispred HNK.