Moja priča u Hrvatskoj je više-manje završena. Nema projekta u kojem se vidim, a u Dinamove probleme davno sam zagazio

Uvijek je sjajno kada razgovor sa sugovornikom ode u neplaniranom smjeru. Da bi se to dogodilo, osoba koju intervjuirate mora imati posebne kapacitete. Kruno Jurčić ih ima. Naš trener uživa u svojim slavnim egipatskim danima – s Pyramidsom je u dvije godine napravio sjajne rezultate. Pet trofeja s klubom koji u povijesti nije osvojio ništa govori samo za sebe. U jednom od svojih karakterističnih istupa Jurčić je ponudio širu analizu, ne samo nogometnih zbivanja. Još jednom mi je potvrdio da je, kada govorimo o ključnim kapacitetima, jedan od naših najautentičnijih predstavnika nogometne struke. Egipatsko prvenstvo u završnoj je fazi...

– Postoji mogućnost da osvojimo naslov ako u zadnjem kolu pobijedimo, a Zamalek izgubi. No nisam se previše zanosio. U Egiptu imate dva velika kluba, jedan je Al-Ahly, koji je ove godine upao u veliku krizu, što smo mi iskoristili i pobijedili ih dvaput, te se umiješali u borbu za naslov. Postoji i Zamalek, drugi veliki egipatski klub. U zadnjih dvadesetak godina praksa je bila da je Al-Ahly bio prvak svake godine, odnosno svakih pet godina naslov je osvajao Zamalek. Kada je Ahly prvak, zadovoljno je 70 milijuna Egipćana, a kada nije, slavi preostalih 30 milijuna. Mi smo tu nekakav kamenčić u cipeli. Igramo solidan nogomet iako smo u odnosu na prošlu sezonu izgubili pet važnih igrača, a nismo se adekvatno pojačali. No zadržali smo se do četvrtfinala Lige prvaka, izborili smo finale kupa – počeo je Jurčić.

Sami protiv svih

Koliko ste na osobnoj razini zadovoljni onim što ste doživjeli u ovoj egipatskoj avanturi?

– U Egipat sam otišao s malim očekivanjima jer nisam došao u dva najveća kluba. No napravili smo jako puno u ovoj priči. U dvije godine osvojili smo pet trofeja s klubom koji nikada u povijesti nije osvojio ništa. Osvojili smo Afričku ligu prvaka, što graniči s nevjerojatnim. Jer, u Africi postoji sedam-osam divova koji nisu samo klubovi već i pokreti. Ja sam trener kluba koji je startao prije osam godina, odnosno tada je kupljena franšiza kluba koji je prije postojao. Ulaže se ogroman novac, no to je klub koji nema gledatelje, nikakvu zaštitu u savezu, sudačkoj organizaciji... Borimo se sami protiv svih. No uz kapital, koji dolazi iz UAE-a, uspjeli smo stvoriti prepoznatljivost. Ljudi nas jako cijene u Africi, odnosno Egiptu. Ova moja avantura pretvorila se u lijep projekt. Jako sam zadovoljan.

Našem treneru uskoro završava ugovor, no teško da će ga pustiti...

– Sve je otvoreno. Moram iskreno priznati da sam malo umoran od borbe s vjetrenjačama. Jer, svaki tjedan ubijaju nas u svim segmentima, organizacijskim, sudačkim. Stalno nam podmeću nogu i ozbiljno razmišljam o drugim opcijama – naglašava Kruno.

Ako ste umorni od borbe s vjetrenjačama i podapinjanja, vratite se u Hrvatsku. Ovdje toga nema...

– Moja priča u Hrvatskoj je više-manje završena. Nema projekta u kojem se vidim. Davno sam zagazio u Dinamove probleme. Bio sam trener u najvećem hrvatskom klubu, uz Hajduk. Prošao sam sve živo u toj priči...

Možda je opcija atraktivno tržište Bliskog istoka?

– Egipat je uzor svim tim zemljama koje su zadnjih desetljeća doživjele ekspanziju, poput Katara, Saudijske Arabije ili UAE-a. Vidjet ćemo što će se dogoditi, sve je otvoreno.

A puno će toga ovisiti o političkom ozračju na tim prostorima.

– Mi smo igrali nogomet u Zagrebu, a u Pokupskom je bio rat. Znate kako mediji prenose događanja, paniku, a ljudi igraju nogomet. Ne znam koliko se priča vjerno prenosi, a sve utječe na globalna kretanja. Nije to toliko izraženo da bi bilo presudno. Imam kontakte u Emiratima, Saudijskoj Arabiji, tamo se vodi normalan život.

Kada govorimo o normalnom životu, kako ste Egipat, Afriku i tu regiju doživjeli u kulturološkom smislu?

– Ta iskustva čovjeka obogaćuju. Gledali smo prije dokumentarce, pripremao sam se za ovu epizodu, dosta sam čitao, a i u školi učio. No kada dođete i vidite uživo, to su veliki šokovi. Egipat, kolijevka civilizacije, izuzetno je složen sustav. Možete vidjeti sve, bogatstvo i bijedu, Lamborghini i glad. Postoji provincijski Egipat i ono što se događa u Kairu, koji se nevjerojatno gradi i razvija. Isto tako, možete vidjeti jako puno ljudi koji žive s jako malo zahtjeva i mogućnosti. Meni su te razlike, koje ne postoje u Hrvatskoj, bile pravi šok. Kod nas nema toliko siromaštva. Ovdje sam vidio svega i svačega. Putujući kroz afričke zemlje, bio sam šokiran. Neke zemlje, poput Malija, Zambije, Konga, zaostaju stotinu godina za civilizacijom kakvu poznajemo danas. Tu sam vidio šokantnih stvari kakve ne postoje ni u kakvim dokumentarcima. Vrijedilo je vidjeti sve te priče.

Takva iskustva sigurno oplemenjuju?

– Normalno. To mijenja način na koji razmišljate. Mi smo dosta kritični prema svojoj zemlji. Meni je možda najveći napredak to što cijenim ono što imamo u Hrvatskoj, u svim segmentima. Tu sam vidio stvari s kojima s čovjek ne može pomiriti. Jer, ako Al-Ahly želi biti prvak, onda nije baš uputno postavljati pitanja. Mi ipak ne živimo u takvim okolnostima, kod nas se ipak ne događaju takve stvari. Za mene je ovo nova škola, a mi možemo biti ponosni na svoju lijepu zemlju. Naravno, postoje problemi prema kojima moramo biti kritični i rješavati ih.

Dobro, kada govorimo o emocijama prema domovini, više je razina, a ključna je perspektiva... Ona iz inozemstva ipak je malo drukčija?

– Tako je. Možda na Hrvatsku ne gledaju isto oni iz Amerike ili Kanade, oni su možda kritičniji. Ja govorim iz perspektive Egipta. Mi se žalimo, a onda vidim ljude koji žive ne mogu vam kazati u kakvim uvjetima. Budimo zadovoljni, skromni...

Ponizni? Kako bi rekao...

– Ne volim taj izraz. Djeluje mu destruktivno, podanički. Bez ambicije ne možete ništa. Poniznost je floskula o kojoj ne volim...

Prvi motiv bio mi je da Kruno malo prokomentira polufinale Lige prvaka.

– Normalno da to pratim. Uvijek tjeram svoje igrače da gledaju takve utakmice. Jer, to je vrhunska razina, tako možete i naučiti nešto, a možda i implementirati ponešto u igru svoje momčadi.

Na što još tjerate igrače?

– Ne možete ih previše tjerati. Oni imaju svoje navike, puno njih bježi i od nogometa. Pokušavam mlađima objasniti da će učenjem brže napredovati. Ali i ovdje, kao i kod nas, igrači dolaze iz nekih nižih slojeva, loše su obrazovani za neke takve stvari.

Svi govore o polufinalnom dvomeču između PSG-a i Bayerna.

– Kada govorimo o uzvratnoj utakmici, imam dojam da je Luis Enrique gledao prvu utakmicu, da Vincent Kompany nije, jer nije napravio nikakve promjene. Suvremeni nogomet donio je da vam razliku čine krila. Dvije utakmice pokazale su da su Dembele, Kvaratskhelia, Diaz, Olise igrači odluke. Naši mladi treneri mogli su vidjeti kako se radi dupliranje, odnosno korekcija na bokovima. Na Olisea je išao lijevi bek Mendes, a korekciju je radio vezni igrač Ruiz, i to su obavili perfektno. S druge strane, Luisa Diaza na suprotnoj su strani duplirali, desni bek Zaire-Emery, a pomagao mu je Marquinhos. Dakle, na lijevoj strani markirali su bek i veznjak, a na desnoj bek i desni stoper. To je klasičan način na koji rješavate problem opasnih wingera. To je PSG napravio izvanredno. To je bio ključ pobjede. U istom trenutku Bayern nije riješio problem s Kvaratskhelijom, možda ga je bolje riješio na drugoj strani, gdje je Stanišić s Pavlovićem dobro odradio posao zaustavljanja desnog wingera. Na lijevoj su strani Upamecano i Tah u nekim trenucima izgledali smiješno. Dva Bayernova stopera apsolutno nisu dorasla razini Lige prvaka. Pogodak koji je Bayern primio razina je igračke obuke u pionirima. Nemoguće je da Tah ne ulazi u korekciju Upamecana, koji svjesno napada visoko. Isto tako, nevjerojatno je da Upamecano ne ide tijelom na Kvaratskheliju umjesto što trči za njim. To je razina na kojoj ste mogli vidjeti vrhunske poteze, ali i diletantske pogreške koje je u uzvratu radio Bayern. A bilo ih je jako puno na obje strane u prvoj utakmici u Parizu. Horizontalne i vertikalne korekcije osnova su modernog nogometa. Nevjerojatno je kada vidite da to izostane na najvišoj razini. No bez tih pogrešaka vjerojatno ne bi bilo ni pogodaka. Drugi ključan segment, pored krilnih napadača, svakako su veznjaci poput Vitinhe ili Ruiza. Čvrsti su i stabilni, a razmišljaju o koraku naprijed, odnosno napadanju. Jer visoki presing i visoki napad budućnost su nogometa. Ono što smo gledali u polufinalima Lige prvaka novi su trendovi koje ćemo slijediti...

Analitičari ne znaju

Dosta se komentiraju detalji u kojima Enriqueova momčad namjerno ispuca loptu u aut, što dublje u protivničku polovinu, kako bi se prenijelo težište igre.

– Tako je. To je taj korak naprijed. Posebno je važna reakcije na izgubljenu loptu. Slušam kako naši analitičari često miješaju pressing i reakcije na izgubljenu loptu. Vrhunski nogomet u tom je smislu jako napredovao. To je svojedobno patentirala Barcelona, a mediji i površni nogometni analitičari igre to su sveli samo na pojam tika-take. No Barcelona je svoje najveće uspjehe napravila na svojoj ideji o tri sekunde, odnosno davanju protivniku samo tri sekunde da ponovno oduzme izgubljenu loptu. To PSG jako dobro radi, uzimaju loptu u protivničkoj trećini, a tada si odmah opasan za protivnički gol. Zato je ta tendencija prijenosa težišta igre. To je budućnost nogometa, naravno uz vrhunsku selekciju igrača. Tu je najveća zasluga Luisa Enriquea. PSG je odustao od kupovine velikih imena. On je selektirao igrače koji mogu ostvariti njegove taktičke zamisli, igrača koji imaju sjajanu dinamičku tehniku, a usput su iznimno agresivni i imaju moć kod oduzimanja lopte protivniku. Tu su se vrhunski uklopili igrači kao što su Kvaratskhelia i Dembele koji imaju izuzetno dobru reakciju na izgubljenu loptu.  Zato PSG može ponavljati i izuzetno je uspješan u tom segmentu, po meni su favoriti za osvajanje Lige prvaka - zaključio je Jurčić.